Drugi tjedan počeo je vruće. Vrijeme je bilo kao i u Hrvatskoj. Zabluda je da su u Skandinavskim zemljama temperature drastično niže nego u ostatku Europe tijekom ljeta. Nekim danima temperatura je znala premašiti 30 stupnjeva. Sunce je toliko žarilo da sam čak i ja dobila “malo boje”. Nakon što sam odradila svoj dio posla, u popodnevnim satima, s još nekoliko dovoljno hrabrih volontera, odlučila sam se rashladiti u moru koje nam je bilo tik ispred kuće. More je i dalje bilo hladno i dodirivala me morska trava, ali barem sam se rashladila.

U srijedu smo išli jedriti do Asenvågøy svjetionika koji se nalazi na otvorenom moru preko puta Islanda. Čak sam se i okušala u upravljanju kormilom. Prije nego što smo krenuli, svi smo obukli prsluke za spašavanje. Stigli smo sigurno.

Otok je bio toliko zelen da je podsjećao na Irsku. Na otoku je smješteno nekoliko kuća, svjetionik i slobodne ovčice koje trčkaraju okolo naokolo. Sa sobom smo imali termosicu punu kave i “Brexit” kekse koje smo redovito jeli. Popeli smo se do svjetionika, a iza se pružao krasan pogled. Zgrabili smo svatko svoju šalicu kave i uživali u pogledu. Naravno, okinuli smo i nekoliko fotografija.

Kasnije smo se popeli na drugi kraj otoka, onaj koji je gledao prema Islandu. I nekako spontano započeo je photo session. Jedan od volontera je imao novi mobitel pa je htio isprobati kameru. Zaključili smo da mu je kamera na mobitelu poprilično odlična kada smo vidjeli slike. Mislim da se na fotografijama vidi koliko mi je bilo neugodno pozirati.

Nakon silnog hodanja i naslikavanja bili smo premoreni, a sutradan nas je čekao rad na izgradnji ograde i zabava. Naime, u četvrtak smo trebali organizirati međunarodnu zabavu. Zabava je bila namijenjena da se zbližimo sa zajednicom Vallersund Garda koju su sačinjavale i osobe sa poteškoćama. Ideja je bila da svatko od volontera predstavi svoju zemlju sa nekim oblikom aktivnosti, hranom ili fotografijama.

Tu su nastupile one dvije Domaćice i Napolitanke koje sam teglila u koferu. Samo sam još trebala osmisliti što ću raditi. Dobila sam ideju da isprintam desetak fotografija svojih najdražih mjesta u Zagrebu te da od njih radimo papirnate brodove. Tako su se na fotografijama našli Maksimir, Zrinjevac, Tomislavac i Strossmayerovo šetalište koji su kasnije plutali u staklenoj posudi ispunjenom vodom.

Kolegica iz Estonije bila je poprilično kreativna i dosjetljiva. Ona je napravila radionicu izrade kruna od cvijeća kojoj smo se svi priključili. Ranije toga dana opustošila je pola livade kako bi imala dovoljno cvijeća za sve koji su željeli sudjelovati. I tako sam se upustila u izradu krune. Pokušala sam slijediti upute. Jedna djevojka sa Down sindromom koja živi u Vallersundu pomogla mi je dodavajući cvjetove. Odlučila sam joj darovati krunu koju sam izradila. Iako moja kruna nije bila najljepša, bila je od srca. Stavila sam joj krunu na glavu i odvela je do ogledala da se pogleda. Smijala se i to ne zato jer je moja kruna bila loša nego zato što je bila istinski sretna kada je vidjela kako joj kruna lijepo stoji.

Saznala sam da voli slušati Abbu pa smo pustile glazbu i zajedno plesale. Postupno sam uspjela uvući i ostale volontere da s nama plešu jer koliko ja znam zabave i jesu namijenjene da se ljudi vesele i plešu. I tako smo plesali dok nije bilo vrijeme da se rastanemo. Meni je to ujedno bio i zadnji dan u Vallersundu. U petak ujutro preostalo mi je samo da spakiram svoje stvari i da se pozdravim sa svima. Neću lagati, nešto me malo žacnulo oko srca kad sam odlazila, ali vjerujem da ćemo se sresti ponovo. Već se dogovara reunion. Do čitanja!

Ovaj tekst je originalno objavljen 11. rujna 2018. godine. Sve fotografije su originali bez dodatnih filtera i obrade.