20 dana Španjolske: Granada

Kad sam sjela u bus za Granadu, iznenadila sam se kvalitetom. Sjedila sam sama, cijeli red je bio po jedno sjedalo. Imala sam tonu mjesta za svoje krakate noge. Uz to, nisam morala dodatno platiti za svoj kofer. Cijena karte od Malage do Granade koštala me 21,03 eura s autobusnom kompanijom Alsa. Sve sam ranije bukirala online, a sama vožnja trajala je neka 2 sata.  

U Granadi me dočekala kiša i to sva četiri dana. Nisam bila ni najmanje spremna za kišu. Od dva para tenisica koje sam ponijela, nijedne nisu bile nepropusne. Uz to, na sebi sam nosila traper jaknu. Malo je reći da sam se u Granadi smrznula.

Čuvanje psa u Granadi

Prije nego što krenem dalje, pojasnila bih da sam ovaj dio puta organizirala putem stranice Trusted House Sitters. Radi se o platformi za čuvanje kućnih ljubimaca, ali i domaćih životinja. Plaća se godišnja članarina od oko 130 eura, a onda možeš putovati koliko i gdje hoćeš. Meni se učinila kao zgodna ideja pa sam u Granadi od 08. do 12. ožujka čuvala jednu preslatku pesicu.

Uz to, prije nego što je vlasnica otišla, dobila sam hrpu korisnih savjeta i ideja. Na primjer, u Španjolskoj nikad ne naručujte Uber, puno je jeftinije uzeti taksi. Dok sam dolazila s autobusnog kolodvora u Granadi do njenog stana namjeravala sam naručiti Uber koji je bio nekih 11 eura. Ipak, upozorila me da je bolje da uzmem taksi. Tako sam i napravila i prošla 5 eura jeftinije za istu relaciju.

Kada sam došla, smjestila me u gostinjsku sobu s bračnim krevetom, a imala sam i zasebnu kupaonicu. Ostala sam šokirana koliko je stan predivan. Zbog zaštite njene privatnosti, odlučila sam da neću slikati sve po stanu i lijepiti po blogu. Tako da sam podijelila samo nekoliko fotografija kako bih ti dala ideju gdje sam došla.

Gdje sam ja to došla?

Ujutro, prije nego što je vlasnica trebala ići, išle smo s pesicom u jutarnju šetnju. Znam da je spominjala da ima lijepu prirodu u blizini, ali nisam ja to baš nešto previše analizirala i propitivala.

I bolje da nisam jer sam ostala skroz iznenađena. Penjali smo se simo pa tamo, već sam se lagano i zadisala. Mislila sam u sebi kako ću ja trčkarati idućih dana po tom šumarku da se ne izgubim. I malo pomalo stigle smo do vrha brda koji gleda na cijelu Granadu, uključujući Alhambru i planinski lanac čiji su vrhovi prekriveni snijegom. Mi smo bile na obroncima koji gledaju na Sierra Nevadu, najmoćniji planinski lanac u Španjolskoj.

Nisam znala što da kažem. Taj pogled, istovremeno čudesan i zastrašujuć. Bila sam u šoku da ljudi žive na tako lijepim mjestima, imaju takvu prirodu na pet minuta od svoje kuće. Osjećala sam beskrajnu zahvalnost što je izabrala mene da ovih nekoliko dana čuvam njenu pesicu i iskusim dijelić tog raja.

Ako postaneš član Trusted House Sittersa preko ovog linka, možeš ostvariti popust od 25%. Umjesto 130 eura, platit ćeš oko 90 eura, a ja ću dobiti koji mjesec članarine besplatno.

Ostala sam sama
(s pesicom)

Po odlasku vlasnice, kiša je samo još više jačala. Nikako nije prestajala. Zadnje zrake sunca uhvatila sam valjda u toj šetnji s njom. Ipak, činilo me se u jednom trenu da je stalo i da ide nabolje. Bilo je i vrijeme za drugu šetnju. Izašle smo i zaputile se prema brdu i šumarku. Došla sam do tog vrha koji gleda na planinu. Nekako je bilo tmurno, oblaci su počeli prekrivati planine u daljini i uhvatila me panika.

Generalno se ne bojim ničega, osim strašnih vremenskih neprilika – grmljavina, potres, tornado, olujni vjetar ili jaka tuča. Imam tih nekoliko scenarija u glavi vezanih uz vremenske neprilike kojih se grozim. Kad sam vidjela da se nada mnom nadvijaju oblaci, a nema ničeg da me zaštiti, nije mi bilo svejedno.

Osim što je bilo tmurno, oko mene nije bilo žive duše. Jedino pesica i ja. To me još više prestrašilo, ali sam odlučila ostati sabrana i počela se spuštati dolje. Srećom, stigle smo dovoljno brzo. Ostalih dana je i dalje lijevalo pa više nisam ni išla tamo. Možda nekom drugom prilikom ako se vratim.

Flamenco i mokre noge

Budući da kiši nije bilo kraja, nisam imala previše izbora. Hodati okolo nisam mogla jer nisam imala nepropusne tenisice. Vlasnica mi je posudila svoje jakne, ali su stopala bila ključna. Nažalost, nosila je premali broj da bih mogla posuditi njene cipele.

Jedna od stvari koju sam si zacrtala da ću vidjeti u Granadi je flamenco. Dobila sam i preporuku da odem na Jardines de Zoraya. Lokal se nalazio relativno blizu. Mogla sam i birati termin, počevši od 18 sati. Uz to, vikendima imaju i dodatne termine izvođenja. Cijena je 25€, a u nju nije uključena hrana ili piće, iako je moguće i jedno i drugo naručiti tijekom performansa.

Dok sam stigla do tamo, izgubila sam se nekoliko puta. Granada je premrežena milijunima malih uličica, pogotovo kvart Albayzin – stari dio grada u kojem sam i ja bila. Sve ulice izgledaju isto. Budući da je kiša pljuštala, u jednom trenutku sam osjetila da su mi noge u potpunosti mokre. Nisam bila sigurna hoću li početi plakati, vratiti se natrag ili samo nastaviti dalje. Rekla sam samoj sebi da kad sam već došla do ovdje i ranije kupila kartu, da sad nema odustajanja.

I nisam spomenula, u toj priči je igrala ulogu i činjenica da sam se pojavila u trapericama, iznošenoj vesti koju mi je posudila vlasnica i tim svojim tenisicama. A još mi je bio i iskočio prišt na bradi. Tako da sam se gledala u tom ogledalu prije polaska i mislila da uopće nisam prikladno obučena. Spakirala sam haljinu i bolje hlače, ali je bilo prehladno. Na kraju kad sam došla tamo, nitko nije bio nešto posebno obučen ili uređen.

Sjela sam za svoj stol broj 11 u prvom redu. Naručila sam sangriju koja je koštala nešto više od 6€. Bila je ogromna, a bome nisu štedili na alkoholu. Na kraju je nisam mogla ni popiti jer mi je i to malo bilo više nego dovoljno. Uz mene je sjedila simpatična obitelj iz SAD-a. Ubrzo sam se upoznala s njima. Ispalo je da oni idu u Malagu koju sam ja već posjetila, a poklopilo se da smo bukirali isti termin sutradan za Alhambru. Dala sam i pokoji savjet za Malagu.

Prigušila su se svjetla i sve je počelo. Vrlo brzo bila sam hipnotizirana. Pjesma, sviranje, ritam, pokreti – sve se u flamencu brzo izmjenjivalo. Dio mene osjećao se zadivljeno, a onaj drugi dio mene je osjećao kao da je dio nečega intimnog. Opisala bih to kao prozor u njihove duše. Toliko su me preuzele emocije. Kad bih mislila da je gotovo, došli bi s nečim novim, predstavili bi novu tajnu koju su došli podijeliti s nama. Nikad mi sat vremena nije tako brzo proletjelo. Zaboravila sam na mokra stopala, prištiće i sve ostalo što me ranije mučilo. To je sve nestalo, ali se probudilo nešto novo i puno dublje.

Alhambra – život između zidina

Posljednjeg dana, u nedjelju, posjetila sam Alhambru. Ranije sam rezervirala kartu online ovdje. Kupila sam Alhambra General kartu za 19,09 eura. U nju je uključen i posjet Nasrid palačama za koje morate rezervirati točno vrijeme kada ćete doći. Ako planirate u Alhambru, a to je zapravo i neizostavan dio posjeta Granadi, preporučam da karte kupite najkasnije tri tjedna prije puta (ako ne i ranije). Svoju sam kartu jedva uspjela rezervirati i to samo zato što sam odabrala nedjelju za posjet, za ostale dane karte su bile rasprodane.

Iako je kišilo i pogađaš, moje su tenisice i dalje propuštale vodu, prošla sam Nasridove palače i ostatak Alhambre. Vjerujem da je za sunčanih dana još i ljepše. Fascinantno mi je koliko je sve ostalo očuvano. Gotovo da sam mogla zamisliti kako je život na jednom takvom mjestu izgledao.

Jedino što nisam sigurna kako su zapamtili put i gdje je što. Toliko se lako izgubiti između svih zgrada, prostorija i vrtova, da sam nekoliko puta morala posegnuti za Google Mapsom. Da je bilo ljepše vrijeme, definitivno mi ne bi smetalo da sam se izgubila nekoliko puta i provela tamo cijeli dan. Ovako, svaki puta kada sam trebala kročiti na otvoreno, gledala sam u svoje pokisle tenisice osjećajući svaku kapljicu kiše.

Pri kraju, kada je bilo neizdrživo, odlučila sam brzinski proći preostali dio. Nakon obilaska obavila sam kratku nabavku namirnica u gradu pa se vratila grijati u stan i prošetati pesicu. Još sam se malo podružila s pesicom, skuhala ručak, a ubrzo je bilo i vrijeme da spakiram svoje stvari za sutrašnji put dalje.

Iduća stanica bio mi je San Jose, dio parka prirode Cabo de Gata, nedaleko Almerije. A kako mi je bilo tamo i što sam radila, možeš saznati iduću nedjelju. Usput, pretplati se malo niže na newsletter da dobiješ email kada novi blog post bude vani.