20 dana Španjolske: Malaga

Ovaj se put skoro nije dogodio. Avionske karte sam rezervirala u trenutku kad sam imala malo drukčiju financijsku i životnu situaciju. Ipak, nekako sam uspjela ne odustati od ovog puta. Trebao mi je kao ozeblom sunce. Moje zadnje putovanje bilo je u listopadu prošle godine u Thessaloniki u Grčkoj. Otada je prošlo dobrih 5 mjeseci. To mi je valjda neki rekord.

Tada sam tek otvorila obrt pa i nisam imala baš puno posla. Sad je situacija malo drukčija, radim s različitim klijentima, tako da sam si morala dobro posložiti sve kako bi bila sigurna da će se sve odraditi.

Ako sam u ičemu dobra, osim u digitalnom marketingu (besplatna reklama za moj obrt, khm), onda je to planiranje. Još malo preciznije, planiranje putovanja. Nisam htjela postaviti tvrde i fiksne točke, već si ovog puta dopustiti što je više moguće ići laganini.

Plan puta

Prva postaja bila mi je Malaga. Rezervirala sam let preko Ryanaira za 58 eura, ovo je cijena nakon što sam uzela ručnu prtljagu do 10 kilograma. Da, putovala sam na 20 (+1 u Italiji) dana Španjolskom samo s koferom do 10 kilograma, ruksakom i torbicom.

U glavi mi je bilo kako ionako uvijek nosim istih 5 komada robe čak i kad ih ponesem 20 pa čemu bezveze uzimati sve živo. Ionako ću hodati u svoja dva ista para levisica naslijeđenih od tete i jednostavnim majicama kratkih rukava. Ponijela sam i badić jer sam vječni optimist. Isto tako, način na koji sam putovala i mjesta na koja sam išla dopustili su mi da tijekom puta operem veš.

Dolazak u Malagu

Nego, da se vratimo na Malagu. Sletjela sam kasno, prošlo je 20 sati. Malo sam se brinula kako će izgledati put od aerodroma do hostela. Znala sam da im je javni prijevoz dobar, ali sam se pozitivno iznenadila koliko je sve odlično organizirano i povezano. Od aerodroma do mog hostela La Moraga de Poniente trebalo je oko sat vremena.

Uz to, jednom sam presjedala. No, tamo gdje me prvi bus ostavio, doslovno za koju minutu na isto je mjesto došao bus kojim sam trebala dalje. Bez obzira na koji sam javni bus sjela, cijena jednokratne karte je 1,40 eura. Tako da u ovo kratko vrijeme u Malagi nisam morala posezati ni za kakvim taksijima ili drugim prijevoznim sredstvima. Od autobusne stanice do mog hostela, možda je bilo dvije minute hoda.

Kad sam došla u hostel, dočekalo me još jedno ugodno iznenađenje. Rezervirala sam sobu s bračnim krevetom u hostelu. Cijena je bila nešto više od 50 eura po noćenju, tako da sam za dvije noći tamo platila 104 eura. Nikad nisam bila u tako lijepom hostelu. Soba je izgledala kao hotelska. Krevet je bio ogroman, čist, uredan. Imala sam radni stol, vješalice, otvoreni ormar, a najveće iznenađenje mi je bio privatni balkon sa stolom i stolcima. Gotovo da mi je bilo malo žao što sam tako kratko u Malagi.

Alcazaba i Gibralfaro – kardio i labirinti

Nakon što sam se naspavala bolje nego valjda zadnja 2 mjeseca, bilo je vrijeme da ujutro odradim dva sastanka. Čim sam to zgotovila, pobjegla sam u avanturu Malagom. Sjela sam u bus koji vozi do centra. Sišla sam i prošetala se do Alcazabe. Riječ je o muslimanskoj utvrdi u kojoj se nalazila palača vladara. Tijekom 9. stoljeća izgrađene su brojne Alcazabe ili utvrde kako bi štitile grad od nepozvanih gostiju. Izgrađena je na padini planine Gibralfaro, po kojoj je dvorac kraj utvrde i dobio svoje ime.

Ulaznice za utvrdu i dvorac možete kupiti online za 5,50 eura. U cijenu je uključen i ulaz u romanski teatar. Za obići sva ova mjesta, trebat će ti minimalno 3-4 sata i odlična kondicija. Nisam znala skroz što očekivati. Najprije sam obišla Alcazabu. Utvrda je poput jednog velikog labirinta. Nakon nekog vremena nisam više znala što sam vidjela, a što nisam. Činilo mi se da se pomalo vrtim ukrug. Ipak, na svakom kutku me čekalo nešto novo, uzbudljivo. Bezbroj vidikovaca s pogledom na grad sa svih strana, palme, žubor fontana i miris cvijeća ispunjavali su utvrdu.

U jednom trenutku tražila sam neku djevojku da me fotka, čisto da mi se nađe za uspomenu i blog. Njena sestra je došla i viknula: “Don’t trust her, she’ll take off with your phone”. Meni to nije ni palo na pamet. Onda se krenula smijati i rekla je da joj je to sestra. Počele smo se sve smijati i poručila sam da ću se morati očito fotošopirati ako fotka ne uspije. Srećom, ranije sam još jednu djevojku zamolila da me fotka na drugom mjestu pa imam koju fotku.

Zgodno je i što vas na nekoliko mjesta čekaju automati s vodom. Ako vodu niste kupili ranije poput mene, ovo će vam olakšati razgledavanje. Osim toga, u objektu ima i nekoliko toaleta, nisam ih obišla, ali sam vidjela da postoje pa evo i ta informacija neka se nađe.

Vratila sam se natrag istim putem (kad sam ga napokon našla). Na izlazu se nalazi romanski teatar pa sam na nekoliko minuta i tamo svratila. E sad, ovo sve je bio mačji kašalj i nije bilo fizički naporno.

Isto to ne bih mogla reći za penjanje do dvorca. Imala sam osjećaj da hod uzbrdo traje i traje. Pravila sam se da stajem jer se divim pogledu, čak i kad ispred mene nije bilo pogleda. Uz to, dosta je sklisko i strmo. Najbolje je ići u udobnim tenisicama ili gojzama. Kad sam došla gore, bilo je još puno hodanja. Dosta sam brzinski prošla ovaj dio jer sam postajala gladna i znala sam da će potrajati da se vratim dolje.

Spustila sam se i potražila gdje ću ručati. Nije mi se svidjelo jesti u vrevi. Našla sam neku sporednu uličicu sa slatkim restoranom El Rincon de Esmeralda. Odlučila sam počastiti se paellom s morskim plodovima i čašom bijelog vina. To je trenutak u kojem sam se osjećala toliko sretno, ispunjeno i kao da je ovo cijelo putovanje najbolja ideja koju sam ikad imala. Znate onu scenu iz Jedi, moli, voli kad Julia Roberts zagrize pizzu? E tako nekako sam i ja kad sam jela paellu. Sve me izašlo 23€, a vidjela sam da je sama paella 16€.

Džungla, gradska riva i Playas del Palo

Prije nego što sam pobjegla natrag u hostel, prošetala sam Malagom. Posebno su me se dojmili parkovi, cijeli grad je ispunjen drvećem i cvijećem. Toliko je lijepih drvoreda, mjesta za sjesti i odmoriti dušu. Da sam imala više vremena, vjerojatno bih zasjela na nekoj od klupa.
Završila sam na rivi. Poprilično je moderno uređena, a njome se slijevaju horde ljudi. Predahnuti možeš na brojnim klupama i kafićima koji gledaju prema moru.

Lagano sam se uputila natrag prema hostelu. Malo sam se osvježila, obnovila kremu za zaštitu od sunca i prošetala prema plaži. Plaža Playas del Palo nije daleko od hostela. Opet, ostala sam ugodno iznenađena koliko su odlično osmislili i potrudili se da izgrade odlične šetnice s hrpom prekrasnih drvoreda.

Nažalost, bilo je malo prehladno za kupanje. Tako da sam samo čeznutljivo promatrala more i punila svoje izmorene tenisice pijeskom. Tijekom hodanja šetnicom zaustavila sam se pored uličnog svirača s gitarom. Sjela sam na betonski zidić i samo uživala. Dala sam si 15-ak minuta fore, a onda sam trebala nazad do hostela.

Doručak, ručak i bus za Granadu

Nisam ni došla, a već sam išla dalje. Ujutro sam pospremila još preostale stvari i otišla u kuhinju na doručak. Na doručku me dočekala simpatična Talijanka. I ona je povremeno radila remote tako da smo imale tema za razgovor. Razmijenile smo kontakte, a onda je bilo vrijeme za ići dalje.

Razmišljala sam i premišljala sam se hoću li dok dođem na autobusni kolodvor ostaviti stvari u ormariću i još malo lunjati Malagom. Ipak, odlučila sam da to neću učiniti. Prvo, za ruksak i za kofer trebala bih uzeti odvojene ormariće što bi me ispalo vjerojatno nekih 15-ak eura. Uz to, trebala bih dva puta plaćati kartu za bus. Nekako mi se činilo da bi mi bilo previše stresno. Na ovom putovanju htjela sam laganini pa mi se to nikako nije uklapalo.

Umjesto toga, otišla sam na rani ručak u neku kafeteriju na autobusnom kolodvoru. I mislim, kad ideš na takva mjesta znaš uvijek da je malo rizično i da je kvaliteta hrane upitna. Nije mi se dalo drugdje i tamo je unutra bilo pusto, svi su sjedili vani. Naručila sam sok od naranče i lignje. I nema veze što je čaša bila zamazana ili što su lignje u sebi imale nekakvu čudnu nit gume koju sam morala micati iz usta svaki put kad bih zagrizla, meni je bilo super. Osjećala sam tu domaću atmosferu koja se osjeća i inače na autobusnim kolodvorima. I da, wc na kolodvoru je super i besplatan tako da ni tu nije bilo brige.

Do polaska busa bila sam u čekaonici na željeznoj klupi. Znam kakva je procedura za sjedenje na ‘ladnom betonu, ali što je sa željeznim klupama? Morala sam obući deblju majicu dugih rukava na sebe, a za hladno dupe nema pomoći. To je jedino loše što sam pronašla u Malagi – željezne klupe.

Na toj željeznoj klupi sam i napisala veći dio ovog teksta. Što me dočekalo dalje u Granadi, saznaj pretplatom na newsletterom ili se možeš vratiti na moj web za tjedan dana što ne preporučam jer ćeš vjerojatno zaboraviti. Bila bi šteta da ostaneš zakinut za neku zanimljivu priču i korisne informacije, ali kako hoćeš.