Grčka: Thessaloniki (Solun) u 5 dana

Ovih nekoliko tjedana iza mene bili su pravo ludilo; otvaranje obrta za digitalni marketing, preuređenje dnevne sobe, traženje doma za mačiće, stalni odlasci veterinaru te planovi o kupnji automobila. S obzirom na sve, više mi je nego dobro došla ideja prijateljice da otputujemo na nekoliko dana.

Bacale smo ideje o lokacijama. Željele smo ići na mjesto gdje možemo brzo doći autobusom ili za neke jeftine novce letjeti Ryanairom. Obje smo naginjale sličnim zemljama, privlačile su nas Italija i Grčka. Izbor se zbog cijena karata sveo na talijanski Brindisi i grčki Thessaloniki (hrv. Solun). Prevagnuo je Thessaloniki.

Uz nadoplatu malog putnog kofera kao ručne prtljage, jedna povratna avionska karta koštala nas je 122 eura. Smještaj je također bio poprilično povoljan, 85 eura za 4 noćenja po osobi što je malo više od 20 eura po noćenju ili ako još razmišljaš u kunama – 160 kuna za jednu noć. Ukupno je svaka od nas za smještaj i put dala nešto više od 200 eura. U slučaju da te zanima isti smještaj, baci oko na link na Booking.com ovdje (nije sponzorirano).

Kada cijene smještaja usporedim sa svojim prošlim putovanjima poput Budimpešte, Praga, Beča, Londona ili bilo koje hrvatske destinacije, mogu reći da je ovo (uz putovanje na Krf) jedna od destinacija s povoljnijim smještajem.

Dan 1: Smještaj i prva večera

Prije samog putovanja, dala sam si truda i malo istražila što bismo trebale posjetiti i kao pravi štreber sve to stavila u Google dokument. Nisam radila nikakav strogi raspored ili nešto slično, već smo se prijateljica i ja svake večeri dogovarale što ćemo i gdje ćemo idućeg dana.

S aerodroma smo busom išle do centra grada i svog smještaja. Karta za autobus s aerodroma košta 1,80 eura te nikako ne preporučam (zbog vlastitog iskustva na Krfu kad su me oderali) vožnju taksijem. Busevi su kao i ZET-ovi, što izgledom, što načinom vožnje. Vozač je jurio, a mi smo držale stvari s nadom da ćemo izaći u jednom komadu.

Zbog panike da nećemo uopće uspjeti izaći i jer sam krivo razumjela prijateljicu izašle smo dvije stanice prerano. U Thessalonikiju su nas dočekale ljetne temperature i jedva smo čekale doći do smještaja. E sad, prije nego što napišem idućih nekoliko činjenica o smještaju, probaj ostati otvorenog uma.

Smještaj je bio u relativno centralnom dijelu i svugdje smo mogle pješice, stoga bih rekla da je lokacija bila odlična. Jedna stvar koju smo vidjele u komentarima na nekoliko apartmana u zgradama, pokazala se istinita i u našem slučaju. Naime, lift je bio minijaturan i pomalo sumnjiv, a stepenice nam nisu bile ni opcija jer su izgledale mračno i bile su ispunjene golubovima. Uz to, bile smo na sedmom katu.

Odluka je pala na lift. Isprva nam je bilo malo čudno i bilo nas je strah, ali s vremenom smo se već navikle i znale točno kada će lift proizvesti koji zvuk. Kada smo ušle u apartman, bile smo oduševljene jer je izgledalo sve točno kao i na fotografijama.

Raspremile smo se i prijateljica je uzela brošuru s pravilima za smještaj. Da sam bila sama, ja ju vjerojatno nikad ne bih ni otvorila i mislila sam da ju ona čita više reda radi. I sve što je čitala je zvučalo standardno dok nije došla do stavke koja me podsjetila na Kubu.

Tijekom boravka nije dopušteno bacati toaletni papir u wc školjku. Vrijeme je pokazalo da su ista pravila vrijedila i za sve restorane, kafiće, slastičarnice i ostale toalete u Thessalonikiju.

Ako odlučiš ići u Thessaloniki, dobro razmisli s kim ideš jer ćete morati biti dovoljno bliski ili ćete se zbližiti kroz razgovor o tome kako ćete se nositi s tom situacijom. Isto tako, iz mojih saznanja, slična stvar s toaletom će te dočekati i u Ateni, Cipru, a sama sam to iskusila i na Kubi pa se prije odlaska na te lokacije dobro informiraj ako je to nešto što bi ti možda predstavljalo prepreku.

Kada smo se raskomotile, odlučile smo pronaći restoran u blizini u kojem ćemo večerati. Prema svemu što smo prije puta istražile, hrana je trebala biti odlična. Prvo iskustvo (a i svako nakon) to nam je i potvrdilo.

Sjele smo u Tavernu O Loutros i gledale meni. Prijateljica je naručila sardine i zelenu salatu s orasima i medom, a ja sam naručila rižoto s kozicama, povrće na lešo i kruh u maslinovom ulju. Malo je reći da smo ostale šokirane. Svaka je dobila tanjurić ispred sebe, a sva hrana je poslužena u zasebnim većim zdjelama i na pladnjevima.

U Grčkoj je standard da se sva hrana dijeli, a porcije su ogromne. Uz to, tada i gdje god smo kasnije bile, uvijek smo u svakom restoranu, kafiću ili slastičarni dobile veliku bocu vode i dvije čaše koja se ne naplaćuje dodatno.

Sva hrana je bila fantastična. Nažalost, nismo bile svjesne da ćemo dobiti tolike porcije pa smo teškog srca dio hrane ostavile na tanjurima. Moj rižoto je bio van serijski. Cijene u restoranima (bar u onima u kojima smo mi jele) pokazale su se slične onima u Zagrebu što je bila odlična vijest za naš budžet.

Punih trbuha i teške savjesti zbog ostavljene hrane vratile smo se u apartman i napravile plan za idući dan.

Dan 2: White Tower i Arheološki muzej u Thessalonikiju

Kao što sam spomenula, prije puta sam napravila popis svega što bi bilo zanimljivo posjetiti. Na tom popisu našli su se restorani. Budući da sam pesketarijanka (vegetarijanska prehrana + riba i plodovi mora; ne jedem ostalo meso), uvijek volim ranije istražiti postoje li u svakom restoranu opcije i za mene. Srećom, Thessaloniki se pokazao odličnom lokacijom za ljude koji imaju različite prehrambene navike i zahtjeve.

Za doručak smo izabrale Estrellu, mjesto koje poslužuje doručak i brunch. Dok je prijateljica naručila brioš pecivo sa slaninom i jajima, ja sam jela tost s avokadom, poširanim jajetom, sirom, rajčicom i mrkvom te salatom. Uz to smo pile kavu i čaj, a sve skupa nas je izašlo manje od 30 eura. Porcije su bile obilne pa smo taj dan samo još kasnije išle se zasladiti u slastičarnicu Estia.

Bio je red potrošiti kalorije od doručka. Iduća stanica bio nam je White Tower (ili Bijeli toranj po naški). Toranj je ujedno i najprepoznatljivija znamenitost Thessalonikija, a nalazi se odmah pored prekrasne šetnice uz more.

Upad u toranj se plaća, a moguće je uzeti ulaznicu koja osim tornja, uključuje posjet Arheološkom muzeju i Rotundi. Na taj način umjesto kupnje svake ulaznice posebno, prolazite povoljnije kupnjom sve tri. Cijena sve tri ulaznice iznosila je 16 eura.

Ima nekoliko redova stepenica do vrha Bijelog tornja, ali vrijedi protegnuti noge zbog predivnog pogleda na vrhu. Uz to, na svakom katu nalazi se muzejski dio koji priča povijest Thessalonikija.

Budući da nam je bilo usput na šetnici uz more, svratile smo nakon do poznate instalacije kišobrana. Instalaciju je izradio grčki kipar Giorgios Zongolopoulos 1997. kada je Thessaloniki bio Europska prijestolnica kulture. Ovo je ujedno i jedna od najfotografiranijih atrakcija, a niže možeš vidjeti i zašto.

Nekoliko fotografija kasnije i 30 minuta upijanja pogleda na more, našle smo se u Arheološkom muzeju. Kao što je Pariz grad umjetnosti i tamo se Louvre ne propušta, tako mislim da je i Grčka zemlja bogate povijesti u kojoj bi bilo ludo propustiti Arheološki muzej.

Objema nam je bilo drago da smo išle jer je muzej bio jako moderno i lijepo uređen, a predmeti i priče koje smo tamo pročitale, dale su nam širu ideju o povijesti Thessalonikija. Isto tako, ako imate klince, svakako preporučam jer ima jedan cijeli dio prilagođen najmlađima gdje mogu igrati igru pogađanja grčkih bogova te različiti drugi interaktivni sadržaji.

Dan 3: Eptapyrgio, Trigoniou (Chain) Tower i Rotunda

Treći dan svoga putovanja započele smo doručkom u Donkey Gardenu. Riječ je o modernom restoranu i kafiću gdje se skupljaju mladi. Na meniju ima dosta vizualno i okusno zanimljivih pića poput plave matche ili kave s prahom od cikle. Nama se jelo nešto zdravo. Obje smo naručile acai bowl, odnosno, neku varijantu smoothija od acai bobica s bananama, listićima badema, orasima i lješnjacima.

Nakon toga smo podijelile i jedan komad torte od mrkve (lagale smo se da je zdravo zbog mrkve). Odmah smo dobile dvije žlice, iako je bilo riječ o jednom komadu koji je prijateljica naručila. Zaboravile smo onaj dio o dijeljenju hrane. Kad nam je došao komad torte koji je izgledao kao četvrtina torte, sve nam je bilo jasno. Moram spomenuti da su bonus ovog mjesta i mace koje ležerno spavaju u vrtu i hodaju između stolova, ali se nažalost ne daju puno maziti (možda je problem u meni).

Plan nakon doručka bio je voziti se busom do Trigoniou Towera koji se naziva i Chain Tower. Naziv je dobio po dijelu nalik na lanac koji možeš vidjeti nešto niže na fotografiji. Ulaz u sam toranj se naplaćuje, a kao i u Bijelom tornju i ovdje možeš kupiti ulaznicu koja će ti pokriti i cijenu još jedne znamenitosti – Eptapyrgio. Koliko je vrijedilo platiti kartu za Trigoniou Tower nisam skroz sigurna, više se plaća sam pogled s tornja, ništa više. Nije bilo nekih popratnih sadržaja.

S druge strane, Eptapyrgio (na Googleu će ti za ovo mjesto izbaciti i ova druga dva naziva: Heptapyrgion i Yedi Kule) se svakako isplati posjetiti. Naime, iako je utvrda izgrađena originalno za vrijeme Otomanskog Carstva, u novijoj povijesti služila je kao zatvor. Ta me činjenica posebno zaintrigirala, ovdje se nalazio muški, ženski te vojni zatvor.

Muški dio zatvora pretvoren je u muzej. U muzeju su izložene fotografije koje su zabilježile izgled zatvora i sve ostavljene stvari nakon odlaska zatvorenika. Tu su i brojne table s tekstom koje su opisivale povijest tog dijela građevine.

Jedan dio mene je zbog toga svega prolazila jeza, a drugi dio je bio znatiželjan jer zapravo u svakoj zemlji volim posjetiti jedinstvena mjesta sa zanimljivim pričama. To je jedno od mjesta koje zapamtiš kad trebaš reći što si vidio na putovanju. Isto tako, prije izlaska, ušla sam u jedan mračni hodnik koji je izgledao kao samica pa sam pretpostavila da je to i bio.

Ispunjene dojmovima i nakon dosta hodanja, vrijeme je bilo za ručak. Malo smo odlučile eksperimentirati i sjele smo u restoran veganske i vegetarijanske hrane Roots. Naručile smo tjesteninu od špinata sa šparogama i veganski gyros. Ovdje smo isto dobile svaka svoj tanjur pa smo podijelile jela. Veganski gyros je bio odličan, a prijateljica je rekla da ima okus po pravom mesu.

Za kraj nam je ostala posjeta Rotundi. Najveći razlog zašto smo tamo išle je jer smo imale onu ulaznicu i jer nam se činilo po slikama da bi strop mogao izgledati jako fora. Međutim, stvarno nije ništa spektakularno i stropovi nisu ostali najbolje očuvani, tako da ako idete na kraće vremena, posjetu Rotundi možete i izbaciti.

Dan smo završile koktelom s pogledom na more i zalazak sunca, a onda se vratile svojem apartmanu.

Dan 4: Šetnja uz more

Predzadnji dan opet smo fino jele. Ovog puta doručak smo naručile u Spoonu. Osobno, Spoon mi je bio i omiljen od svih restorana u kojem smo bili (iako su svi stvarno vrhunski). Obje smo jele tostove, prijateljica s jajetom na oko i avokadom, ja s lososom, poširanim jajetom i avokadom. Sa strane smo dobile i zelenu salatu s prefinim rajčicama. Limunada od mente koju sam naručila je isto bilo odlična.

Dan smo htjele iskoristiti šetajući te smo prošli dosta dugi dio šetnicom uz more. Šetnica je dovoljno velika da možeš lijepo hodati bez da se sudaraš s ikime, a lijevi dio ima i drvored koji osigurava hlad i zaštitu svima onima koji su bijeli kao ja.

Nakon ta četiri dana smo zavoljele Thessaloniki. Zbog šetnice i brojnih restorana, čak nam se počeo činiti kao dobra destinacija za ponovni posjet.

Meni se svidjelo što su svugdje mačke. Isprva sam mislila da će mi zbog toga biti teško te da će sve mačke izgledati napušteno, imati bolesti i biti neuhranjene. Drago mi je da sam bila u krivu. Tijekom cijelog putovanja nisam uočila niti jednu mačku koja je bolesna, gladna te se svugdje nalaze zdjelice s hranom i vodom. Mačke su zaista punopravni stanari Thessalonikija.

Dan 5: Posljednji doručak i povratak u Zagreb

Posljednje jutro vratile smo se jesti u Spoon. Uživale smo u razgovoru i hrani te smo razmjenjivale dojmove s putovanja. Lagano smo se zaputile prema autobusnoj stanici, a onda i prema aerodromu.

Budući da smo imale ograničenje s tekućinom u ručnoj prtljazi, dio suvenira (čitaj tradicionalne grčke rakije ouzo) morale smo kupiti na aerodromu. Kad je riječ o suvenirima, u Thessalonikiju me ugodno iznenadila činjenica da na svakom uglu nisu suvenirnice kao u brojnim turističkim mjestima.

Većinu suvenira se može kupiti kod znamenitosti, tipa u Arheološkom muzeju i kraj Trigoniou Towera. Postoji i tržnica sa suvenirima koju mi nismo uspjele obići, ali sve u svemu nitko ne vuče za rukav da ti nešto proda ili te namami u restoran.

Svoju avanturu završile smo sjedanjem u avion s posljednjim čeznutljivim pogledima kroz prozor prije povratka u realnost.

Ako imaš pitanja vezana uz Thessaloniki, želiš podijeliti svoja iskustva ili se povezati, javi mi se na boltisbarbara@gmail.com ili me poprati na Instagramu @barbara.boltis gdje možeš pratiti novosti o putovanjima.

Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.