Produženi vikend za Praznik rada bila je odlična izlika za izlet u prirodi. Kao i većina mojih izleta po Lijepoj Našoj, i ovaj je započeo u okolici Karlovca kod moje partnerice u zločinu – Laure. Nakon subote provedene u uspješnom bijegu iz escape rooma u Zagrebu produžile smo do njezine drvene kućice. Dogovorile smo se da ćemo nedjeljni izlet isplanirati ujutro kada vidimo hoće li vrijeme biti na našoj strani. Bilo je. Budući da smo na Kamačniku i Zelenom viru već bile, odlučile smo svoje avanture proširiti na Sloveniju.
Google je rekao da su Izvir (iliti izvor) Krupe i Krajinski park Lahinja samo nekih pola sata udaljeni od nas. Uzevši u obzir da je na snagu stupio Schengen, bez problema smo mogle prijeći lokalni granični prijelaz. Isprva sam bila pomalo razočarana fotografijama i recenzijama na Googleu pa nisam niti imala visoka očekivanja za obje lokacije. Zapravo su me upravo te recenzije i blog postovi koje sam pročitala inspirirali da napišem ovaj blog.
Izvir Krupe
Za početak, namjerno sam ostavila naziv izvir Krupe, a ne izvor Krupe jer rijeka Krupa postoji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pa da ne bi bilo zabune odmah u početku. Ako se odlučite ići na slovenski izvor Krupe, pazite kako unosite ime i gdje vas GPS vodi da ne biste slučajno završili u krivoj državi. Ovaj izvir Krupe nalazi se nedaleko grada Črnomelja, u općini Semič.
Kada smo stigle na destinaciju, prvo što smo primijetile je da nema uopće gužve, vjerojatno su svi okupirali Jadran ili otišli na popularnija mjesta za produženi vikend. Druga stvar koja nas je razveselila bila je valjda najuredniji Toi Toi koji smo ikad vidjele. Naime, u recenzijama je pisalo da nema wc-a pa smo se pripremale na najgore. Isto tako, komentari posjetitelja govorili su da se praktički može samo vidjeti izvor i nije baš bilo puno informacija o šetnici uz rijeku.
Šetnja od parkirališta do izvora nije trajala ni 5 minuta pa ako samo želiš usputno proći i pogledati izvor Krupe i to je mogućnost. Ipak, mislim da bi bila velika šteta da propustiš podužu šetnju uz tirkiznu rijeku. Kada smo stigle do izvora, zaustavile smo se i uživale u pogledu. U jednom trenu Laura je predložila da se popnem bliže stijeni pokraj izvora. Putem sam uočila dva mala guštera. Nastavila sam dalje, a kada smo završile s fotkanjem, predložila sam i Lauri da se popne. Kako sam se spuštala natrag da joj pripomognem da se popne, uočila sam rep puno veći od onoga koji imaju gušteri pa smo samo lagano produžile dalje.
U blizini izvora nalazi se most, a s druge strane je šetnica s ogradom koja vodi do vidikovca. Vidikovac je pomalo bezveze jer se ništa ni ne vidi od drveća. Budući da smo se penjale do tamo, iskoristile smo priliku da sjednemo na klupu i pojedemo salatu od tune koju smo ponijele za ručak. I dalje su nam očekivanja bila dosta niska, sve dok se nismo spustile dolje i skrenule desno po ucrtanom putu.
Glavni razlog zašto je ova staza genijalna je taj što nikoga nema na putu, nije razvikano odredište te smo sreli tek dvoje ili troje ljudi. Uz to, većina ljudi samo dođe do izvora i popne se do vidikovca pa uopće ne produži šetnicom što je, po meni, velika šteta.
Budući da Laura i ja volimo dobru šetnju (po mogućnosti po ravnom), nastavile smo hodati. U nekim trenucima, zelenilo oko nas izgledalo je poput džungle, a u drugim smo prolazile kroz mješavinu listopadnog i zimzelenog drveća. Boja rijeke izgledala je nestvarno i nismo mogle vjerovati da ranije nismo čule za ovu lokaciju. Na putu smo srele i srndaća, ali i nekoliko ovčica kako pasu travu.
Negdje pred kraj puta nalazi se i pećina u kojoj su živjeli pračovjeci. Sam put završava s mostom koji izgleda pomalo zapušteno pa nismo htjele riskirati i duljiti svoj put, pogotovo jer smo zaključile da bi nas put vratio na mjesto s kojeg smo krenule. Umjesto toga otišle smo nekoliko metara unatrag i popele se gore jer je staza išla kružno pa bi dio puta ipak malo učinile drukčijim.
Za ovu stazu u jednom smjeru potrebno je otprilike nešto više od 2 sata u jednom smjeru normalnim tempom uz poneko zastajkivanje. Ulaz se ne plaća, a vjerujem da se vožnja i više nego isplati.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretpalti se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
Slovenski Stonehenge ili preciznije Tančki Stonehenge
Laura je na Google Mapsu uočila da nam se na putu do Krajinskog parka Lahinja nalazi Tančki Stonehenge. Sam naziv nas je zaintrigirao pa smo odlučile stati i baciti oko. Ni ovdje se ulaz ne plaća, a riječ je o kamenim konstrukcijama na nekoliko mjesta. Pomalo se činilo kao da su tek nedavno posložili ovu atrakciju, a budući da nije bilo nikakvih oznaka nismo točno znale o čemu se radi. Bez obzira na to, ako vam je usput, fora je mjesto za stati jer osim kamenja, pruža se divan pogled na obližnje zelene brežuljke.
Krajinski park Lahinja
Ovaj park je ogroman. Prije nego što smo došle, nismo očekivale da bi nam samo za obilazak ovog parka možda trebao bicikl i čitav dan da ga obiđemo. Park nije najbolje označen putokazima i unutar parka se nalazi popriličan broj kuća koje su privatno vlasništvo pa smo slučajno prvi dio puta prošle po nečijem privatnom posjedu. Nitko nas nije vidio niti izašao s puškom pa nema frke, ali eto čisto da znaš kad ćeš ići da ne bi imao ipak malo lošiju sreću od nas.
Ovdje su staze šljunkovite i može se uzeti karta na ulazu u park. Zamisli, i ovo je bilo u potpunosti besplatno pa će tvoj budžet biti usmjeren na plaćanje troškova goriva i hrane.
Nažalost i na sreću, ovaj je izlet bio poprilično spontan što znači da nismo znale što očekivati. Zbog te činjenice, nije nam ostalo puno vremena prije mraka da obiđemo park Lahinja. Prošli smo samo jedan mali dio s drvenim puteljkom i promatračnicom za ptice te jedan manji puteljak u šumi koji vodi do izvora potočića. S obzirom na to, Krajinski park Lahinja nam je i dalje na popisu te ćemo se vratiti istražiti ga nekom drugom prilikom.
Nakon više od deset prijeđenih kilometara tog dana, naši su želuci bili poprilično prazni. U Črnomelju smo ranije ugledali jednu zgodnu terasu restorana. Na povratku prema Laurinoj kući, stale smo u restoranu Samarin. Na naše iznenađenje, uspostavilo se da u ovom restoranu, uz konobaricu, radi i robot. Tako nešto futuristički nismo još iskusile, pa nam je objema ovo bio doživljaj. Pogotovo, jer prije samog dolaska nismo baratale tom informacijom.
Sam restoran nije elitan ili neke visoke razine jer nas dvije ne bismo ni ušle u njega s obzirom da smo hodale cijeli dan i bile smo obučene sportski. Veći dio menija su jela s roštilja i hamburgeri. Dok sam ja jela lignje, Laura je odabrala chickenburger.
Kada smo napunile želuce, potrpale smo se u auto i vratile se istim putem uz noćno nebo i stare hitove Pink. Sve u svemu, odlično proveden vikend koji bi svakom preporučila – besplatno, blizu, nije razvikano i bolje nego što Google recenzije nagovještaju.
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.