Kuba: Revolucija dolazi kasnije

Proteklih godina čitala sam putopise o Latinskoj Americi, a posebno me oduševila knjiga „Latinskom Amerikom uzvodno“ Jasena Boke gdje putuje rutom kojom je svojim motorom lutao Che Guevara. Upravo to mu je putovanje i bila inspiracija za revoluciju na Kubi. Kuba mi se činila drukčijom, na neki način slobodnijom i impresionirala me činjenica da nije podlegla američkom utjecaju. Ipak, svojim odlaskom na Kubu, zaključila sam da je stvarna situacija veoma različita od slike koju sam stvorila, ali i od one koja se projicira putem društvenih mreža i medija.

Let do Kube

Budući da je ovo bilo moje prvo iskustvo izvan Europe, odlučila sam ići s agencijom. Pritom nisam poznavala nikoga od ostalih 14 ljudi koji su odabrali isto putovanje. Put je započeo u Zagrebu iz kojeg smo letjeli Turkish Airlinesom prema Istanbulu. U Istanbulu smo se ukrcali za Havanu.

Malo je ironično što smo se zapravo opet vraćali odakle smo došli. Letjeli smo natrag preko Zagreba i Londona, a onda uz cijelu obalu Sjeverne Amerike da bismo došli do Kube. Iako je let trajao otprilike 13 sati, ne mogu reći da sam umrla od dosade. U cijenu leta bila je uključena mogućnost gledanja hrpe filmova, slušanja glazbe (sram me i priznati koliko puta sam preslušala album „Midnights“ od Taylor Swift) i fina hrana. Uz to, dobili smo dekicu i kozmetičku torbicu s maskom za spavanje i svačim nečim da nam let prođe što ugodnije.

Dolazak u Havanu i Playas del Este

Kada smo došli na Kubu, dočekalo nas je sunce i ljetna vrućina. Sjećam se svog uzbuđenja kada smo se vozili autobusom prema smještaju. Glavu sam zalijepila za prozor i upijala prizore koji su me jednako oduševljavali i zbunjivali. Dok sam očekivala brojne američke oldtimere na cesti, kočije koje se koriste kao primarno sredstvo prijevoza ili obrađivanje zemlje plugovima uz pomoć ljudske i životinjske snage su me iznenadili.

Ubrzo smo stigli u Havanu, iskrcali smo se i pješačili prema svojim casama gurajući kofere. Iduća stvar koja me pomalo iznenadila su neugodni mirisi i nečistoća koja prevladava ulicama.

Mislila sam da upravo zbog činjenice da je riječ o komunističkoj zemlji, ali i zbog toga što se nalazimo u gradu da će biti ipak malo urednije.

Vrijedi spomenuti i da Kuba trenutno proživljava možda i najveću ekonomsku krizu pa vlada nestašica higijenskih i brojnih drugih proizvoda, a sve i da tih proizvoda ima za kupiti, većina Kubanaca si to ionako ne bi mogla priuštiti. Tako da smo svega ponijeli i viška kako bismo mogli ostaviti ponešto i lokalcima koje smo sretali.

Sam smještaj nije bio toliko loš, bio je skroman i dostatan za vrijeme našeg boravka. Nakon raspakiravanja bilo je vrijeme za odlazak na plažu. Malo prije nego što smo išli, u sobu nam je došla vodičkinja s novcem koji smo promijenili u kubanske pesose. Uručila mi je tri ogromna svežnja novčanica zbog kojih sam se osjećala kao mafijaš. Ruku pod ruku s ekonomskom krizom ide i inflacija pa je vrijednost kubanskog pesosa poprilično pala, a lokalci preferiraju plaćanje u eurima i američkim dolarima koje kasnije mogu staviti u banku i štedjeti.

Do plaže smo se vozili kubanskim taksijima iliti američkim oldtimerima koji su se jedva držali na životu. Nakon kvrgave vožnje dočekao me prizor zbog kojeg mi je glavom prošla misao da je ovo putovanje bila odlična ideja. Visoke palme, bijeli pijesak i tirkizno prostranstvo izgledali su nestvarno. Mogu potvrditi da fotografija ispod nije prošla kroz nikakve filtere, a plaža izgleda još i bolje uživo.

Vožnja kabrioletima i obilazak stare Havane

Vožnja kabrioletima, pored plaže prvog dana, ziplinea, kupanja u rijeci i kabareta definitivno mi je obilježila putovanje. Vjetar u kosi uz poneko stajanje dobro je došlo kao buđenje nakon ispijanja koktela prethodne večeri. Uživala sam u tom osjećaju slobode. Toliko da sam odmah po povratku s putovanja išla osvježiti svoje vozačko iskustvo.

Stajali smo na nekoliko mjesta, posebno me se dojmila havanska šuma koja je bila ispunjena ogromnim stablima. Rečeno nam je da se u toj šumi izvode i obredi afro-karipske religije Santeria. Obredi uključuju žrtvovanja životinja i prinošenje darova. Tijekom šetnje uočila sam nekoliko kostiju i drugih predmeta ostavljenih iza obreda. Nažalost, kao i u većini mjesta na kojima sam bila na Kubi, čarolija prirodne ljepote uništena je hrpom smeća.

Kada smo vožnju priveli kraju, obišli smo staru Havanu, a kasnije se ponovno okupili za izlazak. Već prve večeri pomirila sam se da ću na ovom putovanju popiti više koktela nego što ih inače popijem godišnje. Voda iz slavine nije preporučljiva za piće za strance zbog bakterija na koje nismo naviknuti. Iz tog razloga, kad god bih išla na ručak ili na koktel, uvijek bih kupila i bočicu vode u restoranu ili kafiću.

Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.

Las Terrazas

Trećeg dana posjetili smo nacionalni park Las Terrazas poznat po plantažama kave. Na području ovog nacionalnog parka žive zajednice Kubanaca koje sudjeluju u radu i razvoju parka. Između ostalog, ovdje smo slušali od lokalne vodičkinje kako se proizvodi kava. Čak sam, iako ne pijem kavu, ovdje probala kavu s rumom.

Bilo nam je ponuđeno, makar nam to nije bilo u programu, da idemo na zipline koji se sastojao od tri dijela. Naravno da sam bila prva u redu. Samo sam jednom ranije bila na manjem ziplineu. Ovaj je bio poseban jer je put vodio između stabala, kuća i rijeke na popriličnoj visini. Uživala sam jer sam se kao i u vožnji kabrioletom osjećala slobodno i sretno.

Poslije smo svratili do rijeke San Juan na kupanje. Ništa bez nekoliko minuta pripreme za ulazak u vodu jer meni ipak treba malo duže. Kad sam bila spremna, zaplivala sam, a onda prišla jednom od slapova. Sjela sam na kamen i pustila da mi mlaz vode opušta ukočene mišiće ramena. Zatvorila sam oči zbog čega sam imala osjećaj da sam tamo potpuno sama jer ništa osim šuma vode nisam ni čula. Mogla sam komotno tamo i ostati idućih dana.

Varadero i Fabrica

Na putu do popularne kubanske plaže Varadero, napravili smo dvije stanke. Prva je bila na mostu koji je ponos i dika kubanske arhitekture. Nešto kao naš Pelješki most. Ovaj njihov krči ogromna prostranstva guste šume. Most je izgledao moćno, ali meni su se poprilično dopale i kućice koje su se skrivale na odmorištu gdje smo stali.

Druga postaja bila je špilja Saturno i naravno da sam se i tamo bućnula. Voda je bila malo hladna što je i očekivano, ali mi je takvo osvježenje baš i trebalo. Na kraju sam i ostala među zadnjima od naše ekipe u špilji jer sam se usput zapričala s jednom Kanađankom koja na Kubi ljetuje s obitelji. Kuba je cijenama pristupačna brojnim turistima koji svoj odmor provode u resortima, daleko od siromaštva i teških uvjeta u kojima žive Kubanci. Iako sam negdje u nekom dijelu mozga znala da je tako, cijela mi se ta situacija čini bizarna.

Na Kubi su više-manje svi koji žele zaraditi nešto svoje kuće uredili i dali u najam turistima ili se bave bilo čime vezano uz turizam kako bi ostvarili bolje financijske mogućnosti. Recimo, jedan od konobara u restoranu u Havani gdje smo večerali rekao nam je da je završio dva fakulteta, ali da mu se na Kubi puno više isplati raditi u restoranu.

Rečeno nam je da je mjesečna plaća na Kubi oko 50 američkih dolara.

Kada smo stigli do Varadera, valovi su bili preveliki za kupanje pa sam čeznutljivo gledala prema prekrasnom moru u kojem se ne mogu kupati. Dragi čitatelju, znaš i sam da nema gore nego kad želiš nešto što ne smiješ. Tu i tamo sam se približila, umočila noge, ali sam zbog crvenog upozorenja i silnih valova odlučila ipak ne iskušavati sreću. Umjesto toga otišla sam po još jedan koktel i zavalila se u ležaljku.

Navečer smo se zaputili u Fabricu. Ova bivša tvornica ne može se usporediti ni s čime što sam ranije vidjela. Tvornica je uređena kao spoj kulturnog centra i noćnog kluba. U ovom prostoru možeš vidjeti umjetnička djela, sjesti dok na kino platnu gledaš spotove Alanis Morissette i Madonne, popiti fine koktele (naravno) i slušati koncerte uživo. Zamisli iznenađenja kad sam u jednoj od prostorija zatekla koncert metal benda.

Hemingwayeva kuća, Fusterlandia i kabaret

Ako si kojim slučajem bio u Barceloni (ja još nisam), onda ti je možda Gaudi poznato ime. Vjerojatno si vidio negdje šarolike zgrade koje su stasale pod njegovom rukom. Sigurno si čuo i za Picassa. E sad, Fusterlandia je u principu ono što bi se dogodilo da su Gaudi i Picasso hipotetski imali bebu. Jose Antonio Fuster je krenuo uređivati svoju kuću, a onda se i susjedima svidjelo pa su i oni htjeli da uredi i njihove kuće. Zgodno je za vidjeti, ali ništa više. Meni se ipak malo više svidjela kuća koja je uslijedila, a to je dom Ernesta Hemingwaya. Ono što mi se nije svidjelo je činjenica da se u kuću ne može ući. Bez obzira na to, ostala sam zadivljena.

Ako zanemarim preparirane životinje, to je kuća u kojoj bih i sama rado živjela. Ogromna radna soba s velikim radnim stolom i hrpetinom knjiga svakako su moja šalica čaja. Iz njegove kuće pruža se pogled na cijelu Havanu u daljini, a posjed je ispunjen i okružen drvećem i zelenilom. Dok sam se uspela do njegove kućice gdje bi se povlačio promatrati zvijezde, čitati i pisati, samo sam razmišljala o tome kako moram skupiti dovoljno novca da si tako nešto i sama napravim. Kakav život je taj Ernest vodio, na svojem je posjedu ugostio neke od svojih najvažnijih suvremenika, putovao je svijetom, a opet nikad nije našao sreću.

Večer smo proveli u valjda najpoznatijem hotelu na svijetu – Hotelu Nacional. Hotel je, između ostalog poznat po mafijaškom skupu koji je uprizoren i u „Kumu 3“, a taj dio filma je stvarno i sniman u hotelu. Hotel vjerojatno izgleda isto kao i tada. Kada smo došli na red za kabaret, imala sam osjećaj da sam zakoračila u vremeplov. Ovo mi je bio prvi susret s kabaretom, ali sam ostala toliko pozitivno iznenađena da nijednog trena nisam skinula pogled s pozornice.

Viñales

O Viñalesu nemam puno toga za reći. Do njega smo putovali dva i pol sata svakakvim cestama. Riječ je o plantaži duhana, ali plantažu duhana nismo baš ni vidjeli. Došli smo kod farmera Benita. Ušli smo u njihovu sušionicu duhana, Benitov sin je smotao kubanku i to je više-manje bilo to. Moja slobodna procjena, usprkos velikodušnoj ponudi Benita da ostanem, udam se za njegovog sina i postanem kraljica duhana, je da se možda put i nije isplatio. Uz sve ponude koje sam dobila na Kubi, pravo je čudo da sam se uopće i vratila.

Nacionalni muzej umjetnosti

Nedjelju, slobodan i zadnji dan prije polaska za Hrvatsku, provela sam u Nacionalnom muzeju umjetnosti. Ulazak nije izgledao obećavajuće, redovi skulptura nagovještavali su da ću potratiti svoje vrijeme gledajući nešto što me nimalo ne zanima. Na prvom katu apsolutni šok i nevjerica. Toliko progresivnih umjetničkih djela, poneka su mi se činila kao da se i rugaju revoluciji i politici. Što sam dalje išla, to sam više vidjela umjetnost koja je pomaknuta, drukčija, inspirativna. Uz to, u muzeju je bilo moguće kupiti postere na kojima se nalaze izloženi radovi za jako male novce. Kupila sam dvije velike slike koje još uvijek nisam stigla uokviriti.

Bit ću u potpunosti iskrena, na svakom koraku u Havani netko me je „vukao za rukav“. Ispred svakog kafića ili restorana nalazilo se dvoje ili troje ljudi koji bi te nagovarali da dođeš upravo kod njih. Svugdje su mi pokušali prodati različite priče i taj dio puta mi je bio užasno naporan. S jedne strane, znala sam da su ljudi očajni i da žele novac, a s druge strane, znala sam da im ja ne mogu previše pomoći.

Jedan mi se susret posebno urezao u pamćenje. Dok sam izlazila iz smještaja, muškarac na ulici me zaustavio. I za razliku od ostalih ljudi, on me pitao imam li kemijsku. Od svega što sam mu mogla dati, on je želio kemijsku. Izvadila sam svoju najdražu zelenu kemijsku oslikanu lišćem. Zauzvrat, pružio mi je mali Novi zavjet na španjolskom.

Poslijepodne smo imali ceremoniju vjenčanja na trgu. Dvoje putnika odlučilo je obilježiti svoje putovanje na malo posebniji način. Jedan drugi par se čak zaručio. Zadnja nam je večer tako protekla u slavlju, a zaključili smo je gledajući tekmu bejzbola na kišnoj krovnoj terasi iz koje se mogla vidjeti čitava Havana.

View this post on Instagram

A post shared by Barbara Boltiš (@barbara.boltis)

Dragi čitatelju, ako si slučajno došao do kraja, vjerojatno si jedini. Iako sam imala još tonu stvari za ispričati, probala sam ti pružiti barem jedan djelić Kube. Ako imaš pitanja ili te nešto posebno zanima, slobodno mi piši na nekoj od društvenih mreža ili mi se javi na email: boltisbarbara@gmail.com

Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.