Zeleni vir i vražja cesta do njega

Zauzela sam suvozačko sjedalo Ivaninog auta. Prolazile smo semafor za semaforom užurbanog Zagreba sve dok se nismo uključile na autocestu. Pričom smo poprilično skratile vrijeme putovanja i ubrzo smo se našle kod Laure u okolici Karlovca. Kad smo napokon sve bile spremne, Ivanin auto smo zamijenili Laurinim. Još je samo preostalo upaliti CD Vesne Pisarović za potpuni doživljaj i avantura je mogla započeti.

Bio je topli svibanjski dan, savršen za izlet u prirodi. Google maps nas je navigirao, a ulice su postajale sve uže i uže. Sve je to bilo relativno podnošljivo do trenutka kada smo zašle na zadnji dio puta koji vodi do izletišta Zeleni vir. Poluasfaltirana cesta, izbočine, kamenje i nezgodni nagib nisu bili nježni prema Laurinom limenom ljubimcu. Svaki put kad bismo čule zvuk struganja donjeg dijela automobila i mi bismo ispuštale jednake zvukove očaja. Slušali smo udarac za udarcem i nadale se da će njena beba preživjeti do kraja odredišta. Ovaj dio ceste je i jedini put kojim automobilom možeš doći do Zelenog vira pa se smatraj upozorenim ako se odvažiš na ovaj izlet.

S nekoliko sijedih vlasi i potiskujući zadnjih 20 minuta horora, stigle smo na parking izletišta Zeleni vir. Pustile smo Laurinog limenog ljubimca da se oporavi, zaputile smo se prema blagajni i kupile karte po cijeni od 25 kuna. Prema uputama blagajnice za stazu kanjonom Vražji prolaz bilo nam je dovoljno 30 minuta u jednom smjeru, a za put do Zelenog vira treba izdvojiti oko 15 minuta. Tim redom smo i krenule.

Vražji prolaz

Staza kanjonom Vražji prolaz bila je iznimno prohodna. Nije bilo nekih ludih uspona i dodatan bonus je bio manjak civilizacije. Vjerojatno su svi odustali kad su vidjeli cestu do izletišta. Mi smo bile hrabre. Pola sata drvenih mostića i redova stepenica uz žuborenje potoka Jasle dovelo nas je do špilje Muževa hiša. Napravile smo seriju fotografija svojih silueta na ulazu u špilju i zakoračile unutra. Upalila sam bljeskalicu na mobitelu uvjerena da će svakog trena nešto iskočiti. Koračale smo polako i nakon nekoliko minuta zaključile da smo vidjele dovoljno. Na izlasku smo uočile šišmiša pa se taj naš korak poprilično ubrzao.

Postoji i nastavak staze prema promatračnici za ptice, ali smo ipak odabrale spustiti se natrag i vrijeme iskoristiti na drugi način. Kada smo se uspinjali stazom uočile smo ljude na samoj obali potoka. I mi smo se htjele spustiti i osjetiti hladnu vodu koja se prelijevala preko kamenja. Pažljivo hodajući uz sam rub potoka Jasle po velikom kamenju poput uhodanih nindža odabrale smo savršeno mjesto za sjesti. Laura je bila najhrabrija pa je izula tenisice, a zatim i čarape i stavila svoje noge u ledenu vodu. I ja sam se naivno povela njenim primjerom. Svježa voda probudila je svaki živac u mome tijelu. Hladnoća se vrlo brzo pretvorila u žarenje pa sam maknula svoja stopala iz vode s nadom da će i dalje obavljati svoju funkciju.

Zeleni vir

Poslije brčkanja u potoku, vratile smo se sve do mjesta gdje smo kupile karte i zaputile se prema drugoj strani – stazi do Zelenog vira. Prije nego sto smo krenule, uočile smo jezerce s malim slapom i otočićem na sredini. Otočić nam se učinio kao savršeno mjesto za ručak. Iako postoji restoran unutar izletišta, opremile smo se sendvičima. Puteljak sastavljen od isprekidanog kamenja vodio je do otočića. Dok su cure elegantnim pokretima poskakivale od kamena do kamena, moj je put bio ipak malo više trnovit. One su već pojele polovicu svojih sendviča kad sam ja mukotrpno zakoračila na sigurno tlo otoka.

Nahranjene i napunjene energijom, napustile smo otočić poskakujući do obale. Još smo se malo fotografirale uz slap koji se ulijevao u jezerce, a zatim smo se uputile prema malo većem slapu zbog kojeg smo i došle. Kao i put kroz kanjon Vražji prolaz, tako je i put koji je vodio do Zelenog vira i slapa bio relativno lagan. Vjerujem da bi se svaka osoba normalne ili čak malo slabije fizičke spreme mogla laganim tempom uputiti na izletište Zeleni vir i prošetati ovim dvjema stazama.

Za razliku od Vražjeg prolaza, na putu do Zelenog vira nije nas pratio potok Jasle. Najprije smo se uspele brojnim stepenicama i onda smo se našle na relativno ravnoj stazi. Uz nas bi se tu i tamo našla pokoja klupa ili zgodno mjesto za odmoriti. Mi nismo odmarale jer smo se veselile vidjeti slap. Imale smo se čemu i veseliti. Kada sam vidjela ogroman i moćan slap koji je padao s 80 metara visoke stijene, bilo mi je čudno što više ljudi ne dolazi i ne zna za ovo mjesto. Mogla bih ti još puno toga napričati o ovom slapu, ali možda bolje da baciš oko na fotografije u nastavku da sam stvoriš dojam.

Za kraj je preostalo vratiti se do mjesta na parkiralištu gdje smo zadnji put vidjele Laurinog limenog ljubimca. Još jednom smo sa zvukovima struganja prošli katastrofičnu cestu do Zelenog vira. Svi smo preživjeli bez vidljivih fizičkih posljedica, a duševne boli vožnje nosit ćemo još dugo.

Do iduće avanture!

Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.