Irska mi se oduvijek činila zanimljivom destinacijom za posjetiti. Osim što izgledam kao da sam Irkinja i zelena mi je omiljena boja, imam sestru koja se sa svojom obitelji prije nešto manje od godinu dana preselila u Irsku. Dodatno su me pogurale i niske cijene Ryanairovih letova. Povratna karta s dodatnom prtljagom koštala je nešto malo iznad 1.000 kuna. Uzevši sve to u obzir, prvo međunarodno „postkorona“ putovanje u ovu zemlju bio je logičan izbor.
Galway – autentični irski gradić
Kao što sam spomenula, sestra sa svojom obitelji živi u Irskoj, točnije, u okolici grada Galwayja. Stoga sam se nekoliko puta tijekom putovanja vraćala u ovaj grad. Već drugoga dana mama, sestra, nećak i ja posjetili smo akvarij Atlantaquaria u Galwayju. Bez obzira imaš li pet ili 25 godina, mislim da će ti se ovo mjesto svidjeti. Dok je mom nećaku bio najzanimljiviji „mali shark“ u ogromnom akvariju, mene su se najviše dojmile rasplesane meduze u okruglom akvariju koji je mijenjao boje.
Koji dan kasnije sama sam se zaputila u Galway. Imala sam želju vidjeti neka mjesta i sama osjetiti grad. Prije nego sam išla, proguglala sam što bi mi moglo biti zanimljivo. Za oko mi je zapela Charlie Byrne’s knjižara. Charlie Byrne je u studentskim danima maštao o otvaranju knjižare, a svoju je ideju pretvorio u stvarnost. Danas njegova knjižara nudi više od 100.000 naslova. Uz hrpu novih knjiga i naslova, postoji i velik broj rabljenih knjiga po povoljnim cijenama. Mene je preplavila količina svih tih knjiga, ali sam se uspjela pribrati i kupiti dvije. Jednu za drugu sestru novinarku/studenticu bibliotekarstva/buduću knjižničarku u Hrvatskoj, a drugu za sebe.
Galway je isprepleten brojnim kamenim uličicama. Svaka od njih skriva šarene i kreativne izloge trgovina i pubova.
Nekoliko ulica dalje od knjižare nalazi se Španjolski luk (eng. Spanish Arch) koji je u prošlosti služio kao trgovačka luka. Kada se prođe kroz luk, na lijevoj strani je muzej grada. Nisam bila raspoložena za muzej pa sam samo produžila. Drago mi je da jesam jer je u produžetku bila popularna šetnica (eng. The Long Walk) s raznobojnim kućicama uz ocean. Nekolicina ljudi je uživala u sunčanom danu i sjedila na zidićima uz zvuk ljuljuškanja valova i pjesmu galebova.
Razmišljala sam kuda dalje. U tom trenutku Salthill šetnica uz more mi se činila daleko. U ovom trenutku znam da mi nije bila zapravo toliko daleko, ali nema veze. Na karti sam vidjela da je preko puta mene South Park. Dok sam došla do parka, uočila sam nekakav most koji je vodio do otočića. To me pomalo zaintrigiralo i odlučila sam samo hodati i saznati o čemu se radi. Do otoka Muttona vodi most dužine otprilike jedan i pol kilometar. S desne strane mosta cijelim putem su se odbijali valovi na stijene i povremeno su bili toliko snažni da su prskali asfaltiranu cestu. Malo sam se razočarala kada sam vidjela da je otok zatvoren za posjetitelje, posebice jer jako volim svjetionike pa sam imala veliku želju doći do onoga koji se nalazio na otoku. Ipak, dobro sam protegnula noge.
Od hodanja sam izgladnjela. Bio je red pronaći gdje ću jesti. Irska kuhinja definitivno nije na popisu mojih omiljenih, a mislim da su i inače rijetki koji u Irsku dolaze zbog gastronomskih užitaka. Ponovno sam zakoračila u srce grada, u ulicu Quay, i uočila irski restoran McDonagh’s koji nam je preporučio lokalni vodič s izleta na klifove Mohera. Radi se o tzv. fish & chips restoranu koji, kao što možeš zaključiti iz naziva, nudi različite vrste ribe i morskih plodova. Moj izbor su bili panirani škampi i pomfrit, a obrok me koštao oko 12 eura. Bio je točno ono što i očekujete od takvog obroka.
Svoju sam avanturu Galwayjom zaključila odlaskom na bus koji se nalazi na Eyre Squareu. Većina buseva stoji oko trga pa se jako lako snaći.
Za vrijeme cijelog boravka imala sam prepaid kartu (Leap Card) za bus koju mi je dala sestra, a koju sam nadoplaćivala po potrebi. Ono što mi se urezalo u pamćenje jest pristojnost koja vlada u Irskoj. U Hrvatskoj kada čekam bus ili tramvaj, više je pravilo nego iznimka da će se užurbani putnici gurati unutra prije nego što su svi izašli, trčati da zauzmu mjesto kao da im o životu ovisi ili će te prijezirno gledati ako slučajno sjedneš na slobodno mjesto koje su oni u svojoj glavi isplanirali zauzeti. Irska je potpuna suprotnost. Prije nego što bus krene, svi mirno stoje u redu i ulaze jedan po jedan kroz prednja vrata. Slično je i kada izlaze, svi idu mirno i polako, nikome se ne žuri i ispričavaju se momentalno ako te slučajno dotaknu.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
Klifovi Mohera – na rubu Atlantika
Iako sam isprva mislila da ćemo u svome aranžmanu ići na klifove Mohera, sestra je pronašla pristupačne ture. Za nekih 275 kuna izabrali smo cjelodnevnu turu na klifove Mohera s polaskom iz Galwayja koja je uključivala i razgledavanje drugih znamenitosti po putu. Dočekao nas je mini bus s irskim vodičem i vozačem u jednom.
U mojoj glavi mislila sam da će nas bus ostaviti kod klifova, to će biti odmah tu, ništa posebno za vidjeti i idemo natrag. Nije mi bilo jasno što ćemo tamo dva sata. Vodič je nekoliko puta spomenuo hiking, ali sam mislila da je to koristio kao izraz za šetanje. Kad sam došla, postalo mi je jasno koliko sam bila u krivu. Klifovi Mohera su ogromni i veličanstveni.
Najprije sam se popela na desnu stranu kod tornja, kako je savjetovao i naš lokalni vodič. Napomenuo je i da je ulaz u toranj besplatan, a karta za klifove bila je uključena u turu. Već na stazi do tog tornja cijelim sam putem mogla gledati nevjerojatnu snagu valova koji su oblikovali udubine u klifovima. Najveći izmjereni val kod klifova Mohera iznosi čak 80 metara. Nas je zadesio lijep dan s puno sunca. Bez obzira na to, puhalo je kao ludo. Razmišljala sam kako tek puše i izgleda kišnim danima s jačim udarima vjetra. Kada sam se popela na vrh tornja, na jednom dijelu je toliko puhalo da su mi automatski počele suziti oči. Imala sam osjećaj kao da će mi vjetar otpuhati očne jabučice. Kasnije tog dana zatvorili su toranj jer je vjetar bio prejak te je bilo preopasno za posjetitelje.
Dok do tornja vodi kratka staza, na suprotnoj strani puteljak uz rub klifova je bio beskrajan. Nisam ga uspjela cijelog prehodati. Svako toliko bih stala i poslikala ili snimila klifove iz novog kuta. I onda bih sama sebi rekla da više neću, da je dosta i da nastavim hodati. Iste bih se sekunde predomislila kada bih ugledala iduću scenu koja se pružala ispred mene. U jednom trenutku sam se morala okrenuti i vratiti natrag jer ne bih stigla sve prehodati i vratiti se. Za puni doživljaj, da sam mogla, zasigurno bih izdvojila cijeli dan ili minimalno četiri sata za izlet na klifovima.
Tura na koju smo išli uključivala je i spuštanje busom do obale Atlantskog oceana. Bilo je ludo gledati ogromne valove ispred sebe. Nisam ranije imala priliku vidjeti i doživjeti tako nešto. Svaki val izgledao je kao da će me prekriti svojom snagom. Umjesto da se što više udaljim, imala sam želju sve više i više približiti se valovima. U jednom trenutku sam ipak stala dok me vjetar neumorno pokušavao maknuti s mjesta na kojem sam se uzemljila.
Dublin – irski New York
Činila mi se šteta da tijekom posjete Irskoj ne odem u Dublin. Dublin je od Galwayja udaljen otprilike 3 sata autobusom. Kada sam s mamom putovala od aerodroma do Galwayja išle smo GoBus kompanijom, a za posjetu Dublinu sestra i ja odlučile smo se za Citylink. Pronaći redove vožnje i kupiti karte na njihovim web stranicama bilo je lako. Uz to, u irskim autobusima toalet i WiFi nisu samo mit, već se putnici stvarno mogu koristiti jednim i drugim.
Prije nego što smo išle, napravile smo okvirni plan mjesta koja želimo posjetiti. Prva stanica bio je EPIC – The Irish Emigration Museum. Ime muzeja nimalo ne laže, stvarno se radi o epskom muzeju. Ako ikada odeš u Dublin, zaleti se u ovaj muzej. Stvarno je originalno, autentično i vrijedno iskustvo. Karta dođe nešto manje od 18 eura. Na ulazu smo umjesto ulaznica dobile „irsku putovnicu“ na koju smo mogli stavljati žigove u svakoj prostoriji. Dobile smo i svojevrsnu olovku koja nam je služila za operiranje ekranima u muzeju. Naime, cijela je postava muzeja poprilično interaktivna i moderna.
U svakoj prostoriji na dva suprotna zida emitirali su se kratki filmovi koji su objašnjavali različite dijelove irske povijesti. I nije bilo ono dosadno pripovijedanje povijesti nego su glumci pričali priče irskih emigranata, korišteni su isječci vijesti i emisija, različite animacije. K tome, obrađeni su različiti razlozi i razdoblja emigracija, govori se o običnim Ircima, o poznatim ljudima iz popularne kulture, ali i o znanstvenicima, ratnicima. U jednoj se prostoriji nalazi kviz o irskim zločincima, u drugoj interaktivno postolje na kojem se može saznati više o pojedinim ljudima u medicini, u trećoj prostoriji je moguće virtualno listati digitalnu knjigu s informacijama o irskim književnicima.
Kroz sve te različite komadiće povijesti u EPIC – The Irish Emigration Museum možeš saznati toliko o irskoj povijesti koliko bi ti inače trebalo posjetom desecima (dosadnih) muzeja i iščitavanjem brojnih knjiga. Nama je trebalo dva sata da prođemo cijeli muzej, ali vjerujem da nam ni cijeli dan ne bi bio dovoljan da stvarno sve pregledamo i istražimo.
Kada smo napokon uspjele izaći iz muzeja, iduća stanica je bila hrana. Tražile smo hrvatski restoran koji nikada nismo našle. Brzinski smo pojele nešto u McDonaldsu i zaputile se na drugu stranu grada u Dublin Castle. Upad smo platile 6 eura. Slično kao i s muzejem, dvorac je vrijedilo posjetiti.
Iako gotovo svako selo u Irskoj ima svoj dvorac, većinu njih je nemoguće posjetiti jer su u privatnom vlasništvu i nisu dostupni za posjetitelje. Brojne sam vidjela izvana, a ovaj u Dublinu je bio prvi i jedini koji sam stvarno i posjetila. Dublin Castle bio je dom brojnih vladara, a u novije vrijeme koristi se za inauguracije predsjednika i druge ceremonije. Ovaj dvorac ugostio je popularne svjetske ličnosti – Benjamin Franklin, Charles Dickens, John F. Kennedy, Nelson Mandela, kraljica Elizabeta II., papa Franjo.
Zadnja postaja bio je Stephen’s Green Shopping Centre. I to ne zbog onog očitog razloga nego zato što sam tjednima prije putovanja slučajno naišla na fotografiju ovog centra. U šoping centru se nalazi najveći unutarnji sat u Europi. Stephen’s Green Shopping Centre je i dio povijesne arhitekture grada. Izgled i arhitektura ovog centra kao da me vratila u neko doba u kojem nikada nisam ni živjela.
Za osobu koja nikad nije bila u New Yorku, hrabro sam u naslovu Dublin proglasila irskim New Yorkom. Iza toga postoji i nekoliko razloga. Cijeli grad mi se učinio užasno nepreglednim i u poslijepodnevnim satima vrvio je ljudima. U jednom dijelu pločnik je bio veći nego bilo koja traka za automobile u Hrvatskoj. More ljudi slijevao se niz pločnik i imala sam osjećaj da bi se u svakom trenu mogla pogubiti. Previše povjerenja nisu mi ni ulijevale male mračne uličice kakve sam viđala u filmovima čija je radnja smještena u New Yorku. Sve u svemu, Dublin je grad kojeg ne bih posjećivala noću i dobro bih birala mjesta na koja idem.
Savjeti i preporuke
I za kraj, nakon ovog pregleda, moj savjet je da za posjetu Irskoj pametno biraš termin. Irska je poznata po svojem kišnom (ne)vremenu. Mene je pomazila sreća pa sam tijekom izleta u Galway, klifove Mohera i Dublin imala obilje sunca. Ipak, drugih je dana jako puhalo, padala je kiša, ali i tuča. Zato ti savjetujem da biraš kasno proljeće i ljeto za avanturu u Irskoj. Uz to, od svibnja imaš i veći izbor izleta jer turističke ture brodovima na otoke se otvaraju u ovom razdoblju, a zatvaraju u listopadu i studenom.
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.