Prvi mjesec ove nove 2022. godine za mene je započeo koronom. Tih desetak dana činili su se kao mjeseci. Ipak, prvi mjesec nove 2022. donio je i neke neočekivane, ali lijepe vijesti. Dobila sam poruku Desantile koja je sa svog Erasmusa u Francuskoj odlučila na putu kući svratiti do Zagreba.
Četvrtak
Završila sam s poslom i zaputila sam se do hostela. Ušla sam i obratila se djevojci koja je sjedila kraj ulaza za računalom. Počela sam na hrvatskom objašnjavati da imam rezervaciju, a ona je govorila na engleskom. Nije neuobičajeno da stranci rade u hostelima pa sam se prebacila na engleski jezik. Ipak, moja je sugovornica i dalje bila zbunjena, a ja još i više. Napokon sam razumjela da mi pokušava reći da je recepcija nasuprot nje. Bilo me je malo sram jer sam ugnjavila djevojku koja je odsjela u hostelu i samo je na miru htjela surfati internetom.
Tu problemi nisu završili. Nakon što sam raspremila stvari u sobi, vidjela sam Desantilinu poruku da njen bus iz Ljubljane još nije ni krenuo. Razmišljala sam kako da ubijem vrijeme. Nisam željela ostati u sobi zbog straha da ću zaspati. Otišla sam do kina u Branimirovoj pogledati neki film. Po završetku filma, ostalo mi je točno dovoljno vremena da odem do Autobusnog kolodvora u Zagrebu, pronađem pravi peron i još nekoliko minuta sačekam Desantilin Flixbus. Došla je sa svoja dva glomazna kofera i pretrpanim ruksakom koji su joj bili dostatni da preživi četiri mjeseca Erasmusa u Francuskoj. Pozdravile smo se i bilo je kao da smo samo nastavile razgovor od mojeg posljednjeg putovanja na Kosovo.
Petak
Petak ujutro značio je da trebam odraditi svoju smjenu u uredu, a za to vrijeme Desantila nije bila ništa manje zaposlena sa svim svojim projektima (i fakultetima na kojima studira). Po mom povratku u hostel bilo je vrijeme da obiđemo Gornji grad. Ture se ne mogu raditi na prazan želudac. Odvela sam je u restoran Nokturno u centru Zagreba. Podijelile smo veliku pizzu, lignje s pomfritom i ja sam solirala sa sezonskom salatom. Za razliku od velikog broja restorana u centru Zagreba, Nokturno nema vibru fensi restorana za koji se moraš dotjerati i paziti kako jedeš nego nekako ima taj topli domaći ugođaj koji ja volim. Znala sam da je to nešto što bi se i Desantili svidjelo.
Dok su nam se hrana u želucima slegla, bilo je vrijeme za pokret. Prošetale smo do Katedrale, skrenule do praznog Dolca i izmigoljile se do uličice s crvenim tepihom koja vodi do Gornjeg grada. Tamo smo, uz pogled na Katedralu, ovjekovječili naše druženje nekolicinom fotografija. Bilo je pomalo hladnjikavo, a umor i puni želudci lagano su nas savladavali. Nije bilo druge nego zaključiti večer toplim čajem.
Kao i Nokturno, Velvet je mjesto uz koje vežem neke od najdivnijih uspomena. Htjela sam još jednu takvu stvoriti s njom. Osim toga, na fotki ispod možete vidjeti koliko truda ulažu u ambijent i koliko originalno izgleda ovaj set za čajanku. Kao osoba opsjednuta čajem, ovo su sitnice koje me tjeraju da se uvijek nanovo vraćam.
Zaboravila sam spomenuti da mi je još prije dolaska Desantila pojasnila da ima dva camemberta (vrsta francuskog sira) u koferu. Sirevi su se cijeli dan luftali na klupici prozora naše sobe na četvrtom katu. Smrad se i dalje širio. U međuvremenu smo kupile aluminijsku foliju i vrećice sa zipom da spasimo stvar. Desantila je izvela cijelu operaciju preciznošću kojom kirurzi operiraju ljudsko srce. Sir se sada nalazio ispod slojeva i slojeva aluminijske folije i u jedno četiri vrećice sa zipom.
Subota
Za subotu sam imala puno planova. Ustala sam se prije Desantile, spremila se i otišla do trgovine po nešto za prigristi. Od najljubaznijeg osoblja u hostelu dobila sam zdjelice, žlice, šalice, čaše i kuhalo. Sve je uspjelo ostati čitavo do četvrtog kata. Dok sam se ja jedva čekala pokrenuti, mislim da bi Desantili bilo draže da je spavala još jedno (minimalno) tri sata. Vodila sam ju na Mirogoj. Znam, zvuči čudno i uvrnuto nekoga voditi na groblje, ali svatko tko je bio tamo zna koliko je arhitektura očaravajuća. Jedini problem bio je taj što je ta ista arhitektura bila osigurana drvenim prolazima i metalnim ogradama zbog posljedica potresa. Morali smo se diviti svemu izdaleka. Ipak, mislim da je vrijedilo.
Naša sljedeća stanica bila je iskupljenje za razrušeni Mirogoj. Bio je to Muzej prekinutih veza u kojem ni sama nikada nisam bila. Netko mi je, i više se ni ne sjećam tko, nekada prije rekao da je taj muzej dosadan i da ima previše priča. S obzirom da sam zaboravila tko mi je to rekao, a sam muzej mi je zvučao intrigantno i izgledao je kao nešto u čemu bi i Desantila uživala, odlučila sam riskirati. Drago mi je da jesam.
Muzej nas je već na ulasku oduševio. Svi predmeti dobiveni su donacijama od ljudi iz različitih dijelova svijeta, a svaki predmet iza sebe ima priču o nekoj vrsti prekida. Nisu svi prekidi vezani uz partnerske odnose, neki su obiteljski, prijateljski. Neki su prekidi povezani s bolešću, tabuom ili zabludom.
Čim smo krenuli čitati prvu priču, morale smo ih pročitati sve. Svaka iduća priča budila je sve više i više pomiješanih emocija u meni. Taman kada sam pomislila da sljedeća priča ne može biti zanimljivija, prevarila bih se i ponovo bih uzdahnula i osjetila kako mi se stvara knedla u grlu. Svaka priča, bez obzira koliko duga ili kratka bila, držala bi moju pažnju i tjerala me da joj se posvetim. Svatko od tih autora ostavio je dio sebe s kojim sam se na ovaj ili onaj način mogla poistovjetiti i suosjećati.
U jednom trenutku ostala sam sama kod knjige dojmova koja se nalazi negdje na polovici izložbe. Iz nekog razloga, imala sam toliki poriv napisati nešto samo da odam počast tom mjestu. I ja sam ostavila dio sebe tamo, ali na malo manje hrabar način od ekipe koja je donirala svoje predmete i priče na oči svijetu.
S izložbe smo izašle preplavljene emocijama komentirajući priče koje su nas se najviše dojmile. Nekako mi se čini da sada kada je svijet naizgled otvoreniji nego ikad prije, nikada nismo bili siromašniji emocijama i stvarnim ljudskim kontaktom. Trčanje kroz svakodnevnicu natjera nas da zaboravimo zašto smo ovdje i što je uistinu bitno.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
Emocije su zamijenili zvukovi naših želudaca, slični onima kakve proizvode kitovi. Grčki street food u Tkalči pomogao nam je da te zvukove uspješno utišamo, a onda smo se takve zaobljene vratile u hostel. Nakon što je prva cimerica iz Splita otišla za boljim životom u Maltu (uskoro ćemo imati i intervju kad se smjesti pa ako te zanima poprati blog), došla nam je nova cimi porijeklom iz Brazila. Inače studira u Mađarskoj, a Zagreb je odlučila posjetiti za vikend. Desantila i ja brzo smo se sprijateljile i s novom cimericom. Ona nam se pridružila u ostatku naših večernjih aktivnosti.
U blizini našeg hostela uočile smo Muzej kanabisa koji nam se učinio zanimljiv. Bila je puka slučajnost (ili možda nije) što je tu subotu bilo i službeno otvorenje, a mi smo bile među prvim posjetiteljima. Osoblje muzeja je bilo izuzetno ljubazno. Preporučila bih ovaj muzej svima koji žele saznati na koje se načine (osim onog očitog) kanabis može koristiti. Dobile smo i vođenu turu na engleskom jeziku što je puno pomoglo jer smo imale neka pitanja. Tek negdje pri kraju ture, pošto sam vidjela da se dečko malo bori s prijevodima, uskočila sam mu u pomoć. Ostao je šokiran i nasmijao se jer je do prije minutu mislio da sam i ja turistkinja.
Ne bih si oprostila da Desantilu, ali i našu cimericu iz Brazila, nisam odvela u Praćku. To je valjda jedino mjesto gdje ja izlazim i to ne baš tako često. Iako klubovi zbog korone rade samo to ponoći, vrijedilo je otići. Kako se radi o karaoke klubu gdje se pjeva hrvatska i strana glazba, obje su se trudile čitati i pjevati riječi s ekrana. Pomalo je izgledalo kao da su obje iz naših krajeva. Kada smo se premjestili u prvi red ispred „pjevača“, ekran baš i nije više bio vidljiv. Duo na pozornici je zavijao, ovaj, pjevao Ditelinu s četri lista iz petnih žila. I ja sam pjevala, a cure naravno nisu znale riječi. Bilo je komično gledati kako duo s pozornice gleda moje dvije strane prijateljice, dere se na njih i gestikulira da im se pridruže misleći da namjerno ne žele pjevati.
Nedjelja
First things first. Spakirale smo sve i uhvatile se u koštac s čovjekom na Autobusnom kolodvoru kod kojeg smo ostavile prtljagu. Pojeo nam je vrijeme, a meni i živce. Naravno da je sve krivo razumio jer je bio prezaposlen prepričavanjem svog života. Uslijedilo je i postavljanje glupih pitanja i kada ne bih znala odgovor na njegova pitanja čudio bi se i održavao mi lekcije. Imam osjećaj kao da smo Desantila i ja tamo stajale cijelu vječnost. Kada smo mu napokon uspjele uzmaći (ili uzmaknuti – oboje je pravilno), sjele smo na šesticu i izašle na Trgu bana Jelačića.
U moru zagrebačkih muzeja, činilo mi se prikladnim otići u Muzej čokolade. Meni je ovo bio drugi put da idem, a sjećam se svog entuzijazma za vrijeme prve posjete. Ukusno i kreativno uređeni interijeri, prekrasne boje zidova, slavine s neograničenom mogućnosti kušanja tri vrste čokolade, interaktivne postaje i ulaznice s komadićima čokolade samo su dio razloga zašto svima govorim da trebaju (ne da trebaju nego moraju) posjetiti ovaj muzej. I uopće nema veze što ni jedna ni druga vjerojatno nije zapamtila ništa o izradi i povijesti čokolade, nama je bilo lijepo.
Još jednom smo otišle do Gornjeg grada i sjele u park Grič, meni najdraži park u Zagrebu. Vrijeme nas je poslužilo pa smo sjele i uživale u pogledu. Na putu dolje, provozale smo se uspinjačom i završile pustolovinu Zagrebom u slastičarnici Orijent. Ovog puta naš oproštaj je djelovao sretno jer smo već počele kovati planove o mjestima gdje ćemo se sresti.
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.