Školski prijatelj iz Ivanić-Grada prije tri godine odlučio je dati otkaz i otići u Norvešku. Pročitaj kako se snašao da tom putu i da li je požalio svoju odluku.
Kako si došao do odluke da odeš živjeti u Norvešku? Možeš li mi opisati što je prethodilo tvojoj odluci?
Završio sam srednju školu za tehničara za električne strojeve s primijenjenim računalstvom i iskreno nisam znao što ću sa sobom. Krenuo sam raditi na građevini, tek toliko da nešto za početak radim. Zatim sam radio u struci u jednoj lokalnoj tvrtki, ali sam nakon godinu i pol’ dana odlučio dati otkaz jer nisam bio zadovoljan uvjetima rada.
Nekoliko godina ranije ujak mi se preselio u Norvešku i iz razgovara s njime vidio sam koliko je njemu zapravo super u Norveškoj. Jednom prilikom posjetio nas je u Hrvatskoj te mi je tada rekao da će se preseliti iz Bergena u Oslo. No, tražio je nekoga tko bi živio s njime. Pitao je mene da li sam zainteresiran. Iako sam prvo bio skeptičan jer nisam imao nikakve papire niti iskustva, ujak mi je objasnio cijeli proces koji je i sam prošao za dobivanje potrebnih dozvola.
Oduvijek sam želio otići negdje, malo vidjeti svijeta i živjeti. Bila mi je želja proputovati svijetom.
Renato Šafran
Krenuo sam raditi s ujakom kao vodoinstalater. To mi je bio privremeni posao dok ne dobijem potvrdu da sam električar. Kada sam dobio potvrdu, istog dana sam tražio i dobio posao preko jedne agencije i tako je sve započelo.
Kakav je bio osjećaj pokupiti sve i otići na drugi kraj Europe? Da li te je bilo strah?
Ujak me nazvao i rekao „Ej, ja se idući tjedan selim za Oslo. Jel’ dolaziš?“, a ja sam u tom trenutku bio na terenu u Virovitici i tek sam za tjedan dana trebao doći doma u Ivanić. Rekao sam mu „Pa ne znam…“ na što je on odgovorio „Ili dolaziš sad ili ti više ne mogu pomoći“. Pristao sam i u tom trenutku imao sam dovoljno novaca za avionsku kartu i možda tjedan dana života u Norveškoj. Iskreno, bilo je jako teško. Ostavljaš sve što znaš, ideš u totalno nepoznato. Engleski jezik sam znao, ali nikada ga nisam stvarno koristio. Prvih godinu dana sam putovao po Europi, a onda je došla korona pa sam sada u mirovanju.
Kako je raditi u Norveškoj?
Što se tiče posla – na plaće, pogotovo za svoju struku, ne mogu se požaliti. Radim preko agencije koja me zapravo spojila s firmom u kojoj radim pa agencija uzima određeni postotak. Ako radim normalnu mjesečnu satnicu, mogu zaraditi oko 3.000 eura. Naspram hrvatskih plaća, pogotovo ako usporedim sa svojim prošlim radnim mjestom, neusporedivo je bolje u Norveškoj. Kad je riječ o ljudima, trebao sam se naviknuti. Ovdje osim Norvežana i ostalih Skandinavaca, ima ljudi iz cijelog svijeta te se svaki od njih jako razlikuju. Malo sam se i ja promijenio u glavi, opustio sam se i prilagodio.
Što se tiče posla, trud i rad se ovdje cijeni i može se napredovati, ali tu su druge stvari. Nisi doma, znaš. Nikad kod susjeda nije trava zelenija.
Renato Šafran
Je li istina da su Norvežani (kao i ostali nordijski narodi) hladni i distancirani ili je to samo stereotip? Koliko je norveški mentalitet drukčiji od onoga u Hrvatskoj?
Iskreno, baš i nije. Norvežani su hladni dok ti njima zbilja ne pokažeš da si želiš biti dobar s njima. Drže te na distanci. Mislim, razumijem ih. Ljudi su svakakvi, gdje god da odeš. Različiti su. Imaš loših ljudi kod nas, imaš loših ljudi tu. Imaš dobrih ljudi kod nas, imaš dobrih ljudi tu. Recimo, jako su otvoreni što se tiče seksualnog opredjeljenja. Opet, ima Norvežana koji se ponašaju izuzetno rasistički. Naravno, ima i ljudi koji nemaju problema ni sa čim. Stvar je u tome da smo mentalitetom drugačiji. S Poljacima i drugim državama iz tog dijela Europe smo jako slični. Kao da sam s Hrvatima. Opušteniji su i vole se zabavljati.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
U nordijskim zemljama je dosta visok standard. Da li ti je plaća dovoljna da preživiš u Norveškoj?
Nemjerljivo je. U Hrvatskoj sam, kad sam krenuo raditi, imao satnicu od 15, 95 kuna. Uz to, plaće nisu bile sigurne. Stalno se pitaš kad će biti plaća, kolika će božićnica bit’ pa nema terenske, a ti si na terenu i nemaš za sendvič, a tek si krenuo raditi. Znaš, nemaš ništa. Teško je. I onda dođeš tu gdje ja kada sam krenuo raditi minimalna satnica za moju struku je bila 20 eura po satu. Tada sam imao već više nego dovoljno za život u Norveškoj. Sada kada sam malo duže tu i napredovao sam, došao sam do toga da sam zadovoljan i poslom i primanjima. Ako zbilja želim, mjesečno mogu uštediti barem 1.000 eura da živim normalno bez da se ograničavam. I da izađem van, i dalje imam dovoljno da stavim sa strane.
Kakva je hrana u Norveškoj? Kuhaš li si sam ili?
Djevojka je sa mnom tu i izmjenjujemo se. Malo ona kuha, malo ja kuham. Naravno, kuhamo naša jela. Problem je što je meso odvratno. Zbilja je loše meso. Sva hrana je iz uvoza, ovdje rijetko što proizvode. Oni cijelu godinu imaju svo moguće voće i povrće. Kod njih ne postoje sezonske namirnice jer nije povoljna klima za uzgoj voća i povrća. Tako da je u trgovinama hrana loše kvalitete i dosta je skupa. Kad je kila kruha 4 ili 5 eura onda si malo razmisliš. Postoje jeftiniji dućani za imigrante, recimo jedan od njih je Kiwi. Na primjer, teleći vrat od nekih 400 grama dođe otprilike 320 norveških kruna ili 32 eura. To je jako puno za komad vratine. Mi, doseljenici, uvijek uspoređujemo cijene s onima kod kuće što nije realno. Ipak, ovdje s obzirom na plaće, moguće je imati normalan život. Ne lagodan, ne raskošan, već u mom pogledu normalan život.
Isplati se otići svakako, najprije zbog sebe samog – saznaš tko si. Upoznaš sebe kroz tu neku usamljenost i nostalgiju. Ja gledam sebe sad i sebe prije tri godine – potpuno sam drugi čovjek.
Renato Šafran
Koliko je teško sprijateljiti se, posebno s Norvežanima?
Kad sam tražio neku garsonijeru, prije nego što je draga uopće došla tu, nisam je nikako mogao naći. Konačno sam je uspio naći i to kod Norvežana koji imaju kuću u Hrvatskoj. Kada sam im poslao opis sebe, tamo sam napomenuo da sam iz Hrvatske. Čovjek me pozvao, pričali smo i odmah sam im se svidio. Pogotovo im se svidjelo što sam iz Hrvatske jer sam im mogao pomoći. Njima su stizali računi od HEP-a iz Hrvatske. Neke stvari im nisu bile jasne pa su rekli da će oni meni pomoći, a ja njima. Čak su i cijenu spustili. Zbilja su prijateljski nastrojeni, što god treba mogu ih pitati i pomoći će mi. Odlični su ljudi. Ovako inače, koliko god sam se trudio sprijateljiti s domaćim ljudima, nisam uspio.
Kako se nosiš s nostalgijom i činjenicom da nisi u Hrvatskoj? Počevši od hrane – meni je normalno, i tebi je sigurno bilo normalno, da imaš sve u vrtu. Također, imaš ipak neke ljude koje znaš, na koje se možeš osloniti i koji će ti pomoći.
Tu si sam. Jako se teško sprijateljiti, pogotovo s Norvežanima. Ne samo sprijateljiti, drugačiji su mentalitetom. Teško je naći nešto zajedničko. Uopće ne gledamo na stvari ni približno isto. Imamo različitu povijest i sve je drukčije. Treba vremena. Dok nije krenula korona, ja sam ti radio na rotaciji. Radio sam tipa mjesec dana pa sam dva tjedna bio doma ili sam radio mjesec i pol’ pa bi išao u Hrvatsku na tri tjedna. To je bilo lijepo, ali sad pošto je korona, to baš više nije moguće. Sada mi je i djevojka tu, a jako puno košta putovati stalno. U nekom smo periodu i u razmišljanju da ćemo zaraditi i skupiti za kuću, po mogućnosti završiti nešto što bih stvarno htio raditi cijeli život. Znači, skupiti neke novce sa strane i probati u Hrvatskoj.
Ti zapravo započinješ život kada završiš srednju školu ili faks. Počneš se brinuti za sebe – sam si kuhaš, pereš veš, plaćaš račune – sve sam radim, svoj sam čovjek. Puno sam sazrio, opušteniji sam i otvoreniji.
Renato Šafran
Što bi poručio ljudima iz Hrvatske koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo?
Moraš biti spreman ostaviti sve i početi novi život. Neki ljudi misle da je to samo posao, ali nije. Ti si tu, nikog ne znaš. Ljudi se ponašaju drugačije. Sve je drugačije. Sve učiš od nule ko’ malo dijete. Ljude ispituješ jer ništa ne znaš. Ali, kroz neko vrijeme sve postane normalno. Otkad je cura došla tu, preporodio sam se. Imam kome doći doma. Dok nje nije bilo tu, uvijek mi je falilo nešto.
Ako imate prijatelja, poznanika ili vi trenutno živite u inozemstvu, a rado biste podijelili svoju priču sa mnom, javite mi se na e-mail: boltisbarbara@gmail.com
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.