Sjedila sam sama na klupici na Strossmayerovom šetalištu. Ispred mene se ispružio Zagreb cijelim svojim prostranstvom. Sjecišta ulica kojima su se užurbano izmjenjivale kolone automobila bile su pune putnika koji samo žele doći kući i započeti sa svojim planovima za vikend. Prastare i one novije zgrade još uvijek su se ponosno držale unatoč svim potresima koje su ih poljuljale.
Dok je s desne strane mojeg vidokruga bilo blještavo sunce, s moje lijeve strane šuljalo se tmurno nebo obojano tamnosivim tonovima. Znala sam da će uskoro pasti kiša. Nekoliko krupnih kapi kiše na mojoj koži nije me pretjerano iznenadilo. Polako sam ustala, prebacila svoj prepun ruksak preko oba ramena, zakopčala jaknu i izvadila svoje glavno oružje u borbi protiv kiše – crni kišobran sa zlatnim ptičicama. Bila sam spremna na bijeg.
Nije baš da stalno besciljno lutam. Ponekad moje lutanje ima i cilj. Već neko vrijeme pohađam kreativne radionice da obojam kišne petke poput ovog. Čudo je koliko dva sata rezuckanja, crtanja, istraživanja sebe i upoznavanja drugih može učiniti za raspoloženje.
Nakon radionice pokisla sam kao miš. Vani je sve ozbiljnije počelo puhati i kišne kapi letjele su u svim smjerovima. Umjesto da na najbrži mogući način dođem do sestrinog stana, ja sam odlučila sjesti na sedmicu na Kvatriću, ugrijati se i napraviti krug sve do stanice na kojoj trebam izaći, Muzeja suvremene umjetnosti.
Ima nešto privlačno u večernjim vožnjama tramvajem kada uz glazbu promatraš taj svijet koji se nalazi s druge strane prozorskog stakla. Sada je isti onaj Zagreb koji sam gledala s gornjeg grada, djelovao pusto s tek pokojim slučajnim prolaznikom koji prkosi kišnom vremenu.
Negdje kod Sopota za oko mi je zapeo jedan natpis na plakatu “…budite prisutni”. Ne znam da li je to podmukla reklama neke od političkih stranaka ili oglas dovitljive PR agencije, ali znam da sam ja zastala i promislila o te dvije riječi.
Vidjela sam taj natpis kao podsjetnik na doba kada mi je fokus bio stalno negdje u budućnosti ili pak prošlosti. Ponekad, uz sve što se događa oko i unutar nas, biti u trenutku može se činiti kao zahtjevna disciplina. Zato je dobro što prije istražiti koje su to aktivnosti koje nas čine prisutnima. Između ostalog, ja sam otkrila da meni pomaže priroda, hodanje i drugi oblici fizičke aktivnosti, čitanje, pisanje (osobito brain dump), meditacija, prakticiranje theta healinga, maženje mačora, a nedavno su se na tom popisu pronašle i spomenute kreativne radionice.
Zato volim dva sata petkom ne dirati mobitel i biti prisutna na kreativnoj radionici gdje rezuckam, crtam, istražujem sebe i upoznajem druge. To je, između ostalog, ono što i želim od sebe i svog života – imati svoju kreativnu slobodu pomoću koje učim o sebi, drugima i svijetu oko sebe. Želim da na mjesta koja idem i ljudi s kojima se družim i stvari koje radim budu toliko dobri da mi ne pada na pamet zamišljati da sam igdje drugdje, osim tamo gdje trenutno jesam.
Što tebe drži u trenutku, dragi čitatelju? Jesi li prisutan ili si mislima uvijek negdje drugdje? Kada si zastao i malo promotrio svijet oko sebe?
Ostavljam te da si na ova pitanja, samo ako to želiš, daš odgovore sam. Pritom probaj ne upasti u egzistencijalnu krizu.
Do čitanja!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.