Otkada sam započela studij, nisam bila ovoliko aktivna kao krajem prošle i početkom ove godine. Krajem prošle godine počela sam plivati te sam tijekom dva sata dnevno sve svoje frustracije ispirala u lokalnom bazenu tjerajući svoje tijelo da svakim krugom bude što brže, jače i otpornije. Nisam ni na što drugo mislila, osim da što prije dotaknem drugi kraj bazena. Kući bih se vraćala toliko (sretno) izmorena da bih nakon tuširanja vrlo brzo zaspala bez potrebe za razmišljanjem.
U jednom trenu bazen se, zbog već omražene pandemije (kojoj ne spominjemo ime), zatvorio pa sam trebala pronaći novi ispušni ventil. Nisam osoba za klasično vježbanje. U obzir dolazi joga, ali i za to nisam raspoložena uvijek. Puno laganije se motiviram kada vježbam u grupi, a još i više kada znam da izdvajam novac za pohađanje neke aktivnosti. Odbojku nisam mogla vježbati jer smo nedavno napravili fasadu na kući, a budući da moj udarac po odbojkaškoj lopti ostavlja jak trag, ni to nije bila opcija. Ne moram ni spominjati da je nemoguće naći žrtvu koja će se sa mnom uopće usuditi zaigrati odbojku.
Kako ja čvrsto vjerujem u onu “kada osoba ima volje, za sve može pronaći način”, našla sam svoj način.
Počelo je vrlo sramežljivo. U jedno hladno zimsko jutro, odlučila sam dati svojim susjedima do znanja da postojim. Obula sam stare čizme, zaogrnula se toplom muškom jaknom i žutim šalom koje sam iz nužde kupila na Kosovu. Zaputila sam se prema kraju ulice i obližnjim poljima. Vidjele su mi se samo oči, ali i to je bilo dovoljno da me susjedi zamijete i zaustave kraj svoga plota uz nekoliko standardnih pitanja na koje sam dala poprilično standardne odgovore i završila uz standardno “bit’ će bolje, mora biti”.

Koliko je god jutarnja šetnja do kraja ulice i po obližnjim poljima bila pitoreskna, odlučila sam promijeniti strategiju. Svoje večernje sate posvetila sam skitnjama po uličicama i šetnici svoje male metropole. Uz treštanje glazbe u ušima, moje kretanje bilo je nalik nekom međupokretu između hoda i plesa. Veselila sam se svakom večernjem izlasku iz kuće i onom osjećaju koji bih imala nakon šetnje, a koji je podsjećao na sretni umor poslije plivanja. Nekim zimskim danima, čak bih osvojila i pokoji park u Zagrebu. Hodanje me uveseljavalo na jedan novi način.
Uveseljavati me nastavilo i u mjesecima ove, ne više tako nove, godine. Osim šetnje ivanićkom šetnicom koju bih poharala sama ili s pokojom dragom osobom željnom kretanja i druženja, spontano sam počela upoznavati i obližnje šume svoga grada.
Sram me priznati, ali tek sam ovoga tjedna saznala kakve ljepote skrivaju susjedne šume. Ipak, drago mi je da sam, umjesto da kod kuće cvilim za dalekim mjestima na kojima trenutno ne mogu biti, istražila ono što mi je sada dostpuno – divan krajolik koji mi je pružio onaj mir koji sam tražila za sebe. Besciljno sam lutala među drvećem po utabanim putevima, a ponekad sam čak i skretala u nepoznato i ispisivala svojim gojzericama neke svoje nove puteljke, putiće i putove.
Iz svega sam naučila da pokoji sat hodanja u šumi ili šetnja uličicama u noćne sate često mogu pružiti više nego bilo kakav razgovor, a i puno su zdraviji za um i tijelo nego panjenje nad stvarima na koje ne možeš utjecati.
Dragi čitatelju, ono na što možeš utjecati jesi ti sam. Hladni dani su iza nas, stoga se odvaži zaviriti u neko novo mjesto u svojem kraju, protegni te noge ili sjedni na bicikl, a fora je da to sve probaš sam jer druge možda nećeš nikada dočekati.
Do čitanja!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.