“Ajmo nekud” – reče moja gospođa majka.
“Ajmo u Lonjsko polje” – kažem ja.
Nije mi se baš u potpunosti činilo da je za. Čim sam vidjela da se malo nećka, uključila sam svoje čarobne moći nagovaranja i tako smo se jednog sunčanog nedjeljnog prijepodneva zaputile u Lonjsko polje. Sjele smo u auto i započele svoju rutu, naoružane bocama vode i entuzijazmom.
Naime, većina moje rodbine naseljena je diljem Sisačko-moslavačke županije pa mi ovaj kraj nije stran. Jedna od mojih teta živi u blizini Čigoča što je ujedno i nama najbliži od tri ulaza u Park prirode Lonjsko polje. Budući da smo došle početkom devetog mjeseca, u takozvanom “Selu roda” nije bilo nijedne rode. No, to nas nije obeshrabrilo. Mi smo došle zbog prirode i zbog promjene okruženja.
Dan prije polaska, pročačkala sam ponudu na službenoj stranici Lonjskog polja. Cijena osnovne ulaznice iznosi 15 kuna, a među ponuđenim ulaznicama s različitim uključenim sadržajima meni je za oko zapela ulaznica za 40 kuna u sklopu koje je i vožnja plovilom Vodomar u Krapju. Od Čigoča do Krapja (drugog ulaza u Lonjsko polje) ima 40 minuta vožnje autom. Majku bi možda i nagovorila da se još malo vozimo, ali nas je zatekao drugi problem. Zbog korone smanjio se broj putnika koji smiju biti na vozilu. Sada se, umjesto prijašnjih 50, na Vodomaru smije voziti samo 12 ljudi. Grah je tako pao da je par koji je došao neposredno prije nas ugrabio posljednja mjesta, a mi se nismo dovoljno dobro organizirale da ranije pozivom rezerviramo (što sada znamo da se može).
Kada smo već došle, posavjetovale smo se s ljubaznom gospođom koja tamo radi kako bi saznale što još možemo vidjeti. Nakon kratkog vijećanja odlučile smo iznajmiti bicikle i posjetiti životinje na ispaši u Mužilovčici. Najam bicikla za tri sata plaća se 50 kuna. Imaju i bicikle za klince tako da se cijela obitelj može rekreirati. Nama je draga teta rekla da je glavno da se mi vratimo do 18 sati da ona može pospremiti bicikle, ali nemoj nikome reć’ da sam ti to rekla.
Mobitel mi je služio samo za fotkanje, a ja sam nas vodila pomoću karte. Vjerojatno sad imaš sliku da je put bio užasno kompliciran i pun malih uličica i šumskih puteva. Zapravo, put je bio poprilično jednostavan. Bilo bi me sram da sam nas krivo odvela. Bez obzira na to što se nismo imale gdje izgubiti, ja sam bar malo samopouzdanja vratila u svoje navigacijske sposobnosti.
Većina puta jest cesta po kojoj prolaze auti i nema biciklističke staze. Kako je bio izrazito vruć dan, malo je bilo izazovno voziti. Ipak, putem smo se nagledale zelenila i lijepih kućica. Čini mi se da sve više i više sanjam o nekom drvenom kućerku negdje u prirodi na osami. Iako ni sada ne živim baš u gradu i imam poprilično veliko dvorište, ideja da mogu još negdje drugdje pobjeći s vremena na vrijeme me jako privlači.
Deset kilometara kasnije bile smo na svom odredištu. Čini mi se da sam prvi puta u svom životu razumjela i proživjela izreku “Ponekad je putovanje važnije od samog odredišta”. Upravo je tako i bilo, bicikliranje i prizori putem očarali su me više nego sam cilj. Nema se pretjerano što vidjeti, osim ako nemaš veliku želju vidjeti turopoljsku svinju, krave i konje. Ukoliko baš imaš veliku želju za navedenim, onda je ovo savršeno mjesto za tebe. Sve te životinje su ovdje na ispaši, a ne postoji netko tko ih nadzire pa i nije preporučljivo previše im se približavati.
Drago mi je da smo se gospođa majka i ja malo provozale na biciklima jer nam objema treba malo rekreacije. Na putu natrag zaustavile smo se pored jednog od brojnih drvenih mostića. Spustile smo se do mostića okruženog kanuima. Kako smo hodale drvenim mostom, daske su svakim korakom jače škripale. Stoga smo se oprezno vratile na sigurno tlo. Inače, kanui se isto mogu iznajmiti. Za nas dvije, ta će avantura ipak malo sačekati.
Ne znam kako se tebi čini, ali meni se čini da je povratak uvijek nekako kraći od dolaska. Kada smo vozile prema odredištu, imala sam osjećaj da nikako da stignemo. No, kada smo se vraćale, došle smo nekako puno brže. Vratile smo bicikle i sjele u drveni ugostiteljski objekt u Čigoču, pojele sladoled i popile osvježavajuće piće te zaključile dan odlaskom k teti.
Tjedan dana kasnije vozile smo se brodom. Poučena prethodnim iskustvom (jer jako brzo učim) ranije sam nam rezervirala mjesta za vožnju brodom, ali ne onim ranije spomenutim. U međuvremenu smo saznale da u Sisku rijekom Kupom plovi brod imenom Juran i Sofija. Vožnja tim brodom košta 20 kuna, a za klince je besplatna. Iako sam još uvijek u duši dijete, morala sam platiti ulaznicu.
Brod kreće od Malog kaptola i vozi sve do Starog grada. Vožnja je trajala 40 minuta, ali se činilo kao da je bilo gotovo u trenu. Kupa je predivna, toliko je čista da se moglo vidjeti dno i brojne ribice koje u plovama graciozno plešu u beskrajnom plavetnilu. S obzirom na čistoću ove moćne rijeke, nije čudno da se za lijepog vremena brojni kupači željni osvježenja rashlađuju upravo u Kupi.
Kada je vožnja završila, ručale smo u obližnjem restoranu nakon sat vremena čekanja jela. Vratimo se na pozitivne stvari. Na putu kući, svratile smo do djeda i ujaka. Djed je obilježio 94 godine (valjda nisam fulala za koju godinu) pa mu je majka poklonila fensi šmensi drveni štap za hodanje i rakiju u pletenoj boci. Za dezinfekciju, naravno.
Kad smo već tamo, bacila sam oko na ujakovu radionu. Odmalena, svaki put kada bih dolazila, šmugnula bih do ujakovog kreativnog kutka da vidim čime se bavi. I dalje sam jednako znatiželjna pa sam zavirila. Veliki komadi zdravog drveta, glatki na dodir, ali još uvijek dovoljno grubi da se osjeti njihova živost sada su tvorili stol i klupu koja će krasiti nečiji dom.
Ti komadi drveta podsjetili su me na nas ljude. I mi gulimo svoje slojeve što je ponekad dugotrajan, ali zanimljiv proces kako bi pronašli oblik u kojem smo spremni postojati. Oblik u kojem ćemo dobiti svoju svrhu i osjećati se živima.
Dragi čitatelju, ostavljam te s tom mišlju do sljedećeg izljeva riječi!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.