Je li ikad itko stao u Karlovcu? Ja jesam.

Laura već nekoliko mjeseci živi sama u selu pokraj Karlovca. Nije neka starica niti se bavi poljoprivredom. Nema ni 30 godina, a prije nego što se odlučila na ovaj korak živjela je u Zagrebu i imala posao u struci.

Nakon brojnih virtualnih kava, razmijenjenih poruka i telefonskih poziva, bilo je krajnje vrijeme da se i zaletim do Karlovca. Budući da je ovo prvi puta da mi nijedan ispit nije ostao za jesen, nisam osjećala podsvjesni pritisak da me kod kuće čeka (ne)odgodiva obveza. Osim bez pritiska, kada idem negdje važno mi je da postoje vrlo niska ili nikakva očekivanja jer si tako osiguravam mogućnost da se bilo što može dogoditi. Tako je i bilo. Bila sam opuštena i nisam imala jasne slike kako njena kućica izgleda, niti gdje ćemo ići ili kako ćemo se slagati.

Kada nas je svojim autićem uvezla u dvorište, vidjela sam tri kuće. Pretpostavila sam da ćemo ući u jednu od dvije bijele kuće na kat. Umjesto toga, krenula sam za Laurom prema preslatkoj drvenoj kućici čija su drvena vrata imala prozorčić u obliku srca. Nakon što sam ušla i kada mi je pokazala sve prostorije, bila sam pomalo začuđena jer na videima i slikama taj prostor nije nimalo sličio na ovo što sam gledala svojim očima. Uživo je unutrašnjost ove kućice izgledala idilično. Ono što me se najviše dojmilo bile su drvene grede na stropu i prozor iznad sudopera u kuhinji koji je nudio pogled u beskrajno zelenilo.

Po našem običaju zasjele smo uz šalicu čaja, ali ovog puta ispred drveta kruške. Očima sam mogla birati što ću od ponuđenih prizora prvo upiti. U podnožju brijega nalazila su se dva bezbrižna konjića, ispred mene prekrasna rodna kruška, a desno u daljini pružao se pejzaž obučen u šumsko ruho. Nakon bezbrižne razmjene misli, bez osjećaja užurbanosti, ponovno smo se našle u njenom autiću. Odredište nam je bio dvorac u Novigradu na rijeci Dobri. Ubrzo sam prepoznala dvorac. Vjerojatno ćeš i ti znati o čemu je riječ.

Naime, kada se ide prema moru, blizu Karlovca (logično) postoji taj jedan sivi dvorac koji strši među stablima. Svaki put kada sam išla tom rutom, razmišljala bih kako bi bilo lijepo jednog dana posjetiti taj dvorac. Slučajno se upravo to i dogodilo. Ako ćeš ikada biti u blizini i poželiš uživati u prekrasnom zalasku sunca, u Google maps napiši Frankopanski grad Novigrad na rijeci Dobri.

Kada smo došle, nigdje nije bilo nikoga. Nismo bile sigurne da li je uopće otvoreno jer smo obje prvi puta posjetile ovo mjesto. Odškrinule smo velika crna metalna vrata koja vode u dvorac i redom krenule istraživati svaki njegov kutak. Dvorac ima jedan veliki balkon, a moguće je uspeti se i u jednu od kula što smo i učinile. S obzirom na to da se nismo žurile s onim prethodno spomenutim čajem i razgovorom, došle smo u savršeno vrijeme za najbolji pogled.

S razlogom se mjesto zove Novigrad na rijeci Dobri pa smo se spustile u podnožje kraj rijeke i prošetale pokraj drvoreda koji je uokvirivao obalu. Budući da je sunce zašlo, nažalost nemam sliku kako dvorac iz daljine izgleda, ali zato sam pronašla jednu vjerodostojnu fotku na internetu pa ako te zanima klikni ovdje. Još smo sjedile na klupici pored mosta neko vrijeme, a kada je i ostatak neba obavila tama, zaputile smo se natrag u drvenu kućicu s prozorčićem u obliku srca.

Jutro drugog dana započele smo s već uobičajenim simbolom cijelog našeg prijateljstva i ovog teksta – čajem. Teško je objasniti moju ljubav prema čaju, ali bez obzira na raspoloženje ili godišnje doba, uvijek je vrijeme za čaj. Još moram dodati i da Laura ima lijepu kolekciju čajeva, ako to dosad nisam napravila očitim. Sad kad sam rekla sve što me tišti u vezi čaja, možemo se vratiti na destinaciju koju smo posjetile drugog dana. Put nas je odveo do kanjona Kamačnik. I ova mi je destinacija bila poznata, ali nikada do sada ju nisam posjetila. Čim smo izašle iz autića, shvatile smo da je i ova lokacija bila pun pogodak i samo najava svega što nas čeka.

Kad smo smogle snage i hrabrosti, zaputile smo se na uređeni pješački put koji vodi kroz kanjon. Ulaznica za jednu osobu dođe 20 kuna, a staza je otvorena od 10 do 18 sati radim danom te od 8 do 19 sati vikendom. Teško je opisati riječima ovo mjesto, od predivne energije, do čistog zraka i netaknutog zelenila, nisam sigurna što me više oduševilo. Nekoliko drvenih mostića s ogradom vodi stazu preko rijeke. Ono što vrijedi spomenuti je da na ostalim dijelovima puta nema zaštitnog užeta ili ograde pa ti ne bih preporučila ići ovdje s klincima jer tu i tamo zna biti strmo. Ako se zadišeš ili poželiš odmor od hodanja, možeš sjesti i upijati ljepotu oko sebe na jednoj od klupa koje se nalaze po putu.

Na stazi smo ostale sve do samog zatvaranja jer smo često stajale kako bi uslikale čarobne prizore kojih je mali milijun, pomirisale biljke ili se igrale s nekom od postavljenih zvučnih instalacija.

Na povratku smo željele uhvatiti zalazak sunca barem upola onako krasan kao prošlog dana. Laura je predložila da idemo do jednog restorana u koji je ona išla kad je bila klinka. Taj restoran je sada zatvoren, nema nažalost finih štrudli koje su nekad osvajale putnike na staroj cesti. Ipak, ono što i dalje može osvojiti pokojeg putnika u prolazu jest pogled prema obližnjim kućama i udaljenim brdima.

Prije nego što smo se vratile, Laura se uvezla na parkiralište. Naime, ranije smo se dogovorile da ću probati voziti njen auto. Već neko (duže) vrijeme nisam sjela za volan i sama ideja da to napravim u meni budi neopisiv strah. Strah koji stvarno želim pobijediti. Usprkos želji da se na sve mile i nemile načine pokušam izvući iz te situacije, Laura me ohrabrila. Sjela sam i barem na nekoliko minuta vozila auto. Nije puno, ali i to je početak. Nakon što je Laura preuzela volan u svoje ruke, sretno smo stigle natrag u njen dom. Nastavile smo večer s glazbom u pozadini i nastavkom naših dubokoumnih tema dok se obje nismo složile da je vrijeme za spavanac.

Protekla dva dana su prošla toliko lijepo i umirujuće da mi je bilo žao što sam došla na samo tri dana. Iako sam prije dolaska u Karlovac bila na Krku i ranije išla na još nekoliko izleta, ovo vrijeme provedeno kod Laure bilo je stvarni odmor – mentalni i fizički.

Zadnji dan je protekao u jednakom tonu. Narezale smo voće u plastične posude s poklopcem i zaputile se prema Mrežnici. Već dugo želim posjetiti tu moćnu rijeku pa mi je drago da mi se to i ostvarilo. Stigle smo u Kamp Slapić. Nemoj nikom reći, ali ušle smo unutra “turistički”, nismo znale kakva je procedura. Laura je našla skrovito mjesto s pogledom na vodu, rasprostrle smo deku, otvorile posudice s voćem i time privukle labudove i patkice.

Time je završio moj kratki odmor. U Karlovac, ne samo da ću se vratiti, nego ću se vraćati zasigurno još nekoliko puta. Još toliko toga imam za otkriti, a vjerujem da ćeš i ti, dragi čitatelju, istražiti ovaj zeleni dragulj Hrvatske. Do čitanja!

Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.