Iako je prošlo 20 sati, još uvijek nije bila noć. Obzorom su se razlili tonovi ružičaste boje s primjesom žute. Kolovoz je 2016. godine. Na autobusnom kolodvoru u Prištini nema mnogo ljudi, tek nekoliko putnika ukrcalo se na autobus koji za nekoliko minuta kreće prema Zagrebu. Nakon što su svi ostali volonteri već odavno krenuli svojim domovima ili nastavili svoje avanture prema drugim gradovima, ja sam tek kretala kući. Dva tjedna volontiranja u skloništu za medvjede nedaleko Prištine su završila. Bilo je vrijeme za oproštaj, a jedina osoba s kojom sam se još mogla oprostiti bila je tada 16-godišnja Desantila iz Kosova s kojom sam se najviše zbližila od svih volontera. Zagrlile smo se i ušla sam u poluprazni autobus plačući jer sam vjerovala da su šanse ponovnog povratka gotovo nikakve te da nijedno sklopljeno prijateljstvo tog ljeta neće opstati više od mjesec, dva.
Zima je 2019. godine, druga polovica prosinca. Napokon sam dočekala zimske praznike koji za mene znače kratak, ali dovoljan predah od svakodnevne rutine isprepletene odlaskom na predavanja, dva posla i stalne vožnje vlakom na relaciji Ivanić-Zagreb. Već sam neko vrijeme razmišljala o putu u Prištinu. Tijekom četiri godine, Desantila i ja smo održale komunikaciju zahvaljujući zajedničkim naporima da ostanemo u kontaktu, ali i interesima koji nas povezuju.
Vožnja busom od Zagreba do Prištine traje 12 sati, a bus vozi samo tri puta tjedno. Iako sam na autobus stigla 40-tak minuta ranije, jedino mjesto koje je bilo slobodno nalazilo se u zadnjem redu. To su ona mjesta za koja smo se svi trgali na izletima u osnovnoj. Sada mi se to više ne čini kao neka premija. Sjela sam u zadnji red, na mjesto do prozora i čekala da krenemo. Prevladavalo je muško društvo, kao i prošli puta kada sam putovala za Kosovo. Put je trajao beskonačno dugo i bilo je neopisivo hladno, suprotno od vremenske prognoze koju sam pročitala na internetu. U jednom trenutku, dok sam spavala, mladić pored mene naslonio se na moje rame. Tek kad sam ponovo udahnula život, osjetila sam bol u lijevom ramenu. Nije mi trebalo dugo da ponovo zaspim. Idući puta kada sam se probudila ostala sam zatečena pogledom kroz prozor, snježni pokrivač obojao je cijeli krajolik u bijelo. To nije bio jedini pokrivač kojim sam bila iznenađena. Osim što sam bila pokrivena svojim kaputom, sada se na meni nalazila i crna muška kožna jakna koja je pripadala mladiću pokraj mene.
Kada sam stigla na prištinski autobusni kolodvor snijeg je padao nenormalno. Volim snijeg, ali nisam bila spremna na njega. Na nogama sam imala tenisice, oko vrata lagani šal, kapu i rukavice nisam ni uzela u obzir kod pakiranja, a umjesto zimske jakne, ponijela sam kaput. Nije neki početak. Sačekala sam Tilu, kada je došla našalila se da sam donijela snijeg sa sobom. Usprkos mećavi prošetale smo do kafića u kojem smo popile čaj jer nijedna od nas nije ljubitelj kave. Pretresle smo značajan broj tema, i dalje pod dojmom ponovnog susreta.
Nakon brzinskog raspremanja u njenom stanu, žurno smo krenule dalje. Prva stanica bila nam je džamija. Sjećam se kako sam prošlog puta posjetila ovu istu džamiju. Prije ulaska unutra, izule smo se. Upravo je počinjala molitva pa smo se zaputile na gornji kat koji je bio predviđen za žene. U prizemlju smo promatrale muškarce koji su bili usred obreda molitve. Iako je vani sniježilo, kroz prozor džamije obasjavalo nas je sunce što je svakako bio obećavajući početak moje kratke posjete.
Prolaskom kroz grad u ulici Rexhep Luci nalazi se nekoliko živopisnih murala s tekstom na albanskom jeziku. Prijateljica mi je objasnila da se murali nalaze tu u spomen preminulom aktivistu po imenu Astrit Dehari. Dehari je bio pritvoren pod sumnjom da je htio izvršiti atentat na zgradu skupštine Kosova. Umro je u zatvorskoj ćeliji, pod čudnim okolnostima 2016., a vlasti su objavile kako autopsija ukazuje na samoubojstvo. Ovaj je slučaj okupio velik broj prosvjednika koji su odaslali poruku korumpiranoj vlasti. Osim murala koji krase ovu ulicu, ogroman mural krasi jedan zid, nedaleko nacionalne knjižnice, koji ukazuje na nejednakost među spolovima.
Kao što i Hrvati imaju običaj okupljati se u kafićima, ovaj običaj nije stran ni žiteljima Kosova. Dok se mi napajamo kavom, tamo je glavni napitak turski čaj. S obzirom na to da su kafići mjesto gdje provode znatan dio svog vremena, uređeni su s puno pažnje. Usudila bih se reći da bi bez problema svojim uređenjem mogli parirati onima u Zagrebu.
Sjedeći u ovom kafiću, napravile smo kratak popis fraza na engleskom jeziku koje je Tila prevela na albanski jezik, službeni jezik Kosova uz srpski, a zatim sam ja te iste fraze prevela na hrvatski jezik. Zaključile smo kako je čaj i na albanskom čaj te da su mnoge riječi slične ili gotovo iste u oba jezika. Budući da Tila, osim albanskog, poprilično dobro govori engleski, ali i francuski, ne sumnjam da bi brzo usvojila i hrvatski jezik.
Obišle smo i obližnju knjižaru. Uzeli smo taksi i uputili se prema idućoj postaji. Gužva u prometu je česta pojava na ulicama Prištine, grad je prepun taksija po pristupačnim cijenama. Uz brojne registrirane taksi tvrtke nalaze se i ilegalni taksisti koji rade bez taksimetra. Uskoro smo stigli i u Muzej iluzija. Kako nisam (još uvijek) posjetila Muzej iluzija u Zagrebu, ovo mi je bila odlična prilika da vidim barem onaj u Prištini. Bilo je poprilično zabavno.
Nakon silnog glupiranja i ludiranja u Muzeju iluzija, ogladnjeli smo. Ponovno smo uskočili u taksi. I da, čovjek bi očekivao da ćemo ići jesti nešto tradicionalno, ali to se nije dogodilo. Zaputili smo se prema talijanskom restoranu kojeg ne vode Talijani. Bez obzira na taj mali detalj, hrana je bila i više nego odlična. Tjestenina s umakom i pizza s četiri sira koju smo podijelili uz egzistencijalne rasprave bili su i više nego dovoljni da utaže moju glad za hranom, ali i intelektualnim razgovorom.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
Večer smo zapečatili odlaskom u lokalno kino Armata. Nismo gledali film, već se održavalo puštanje gramofonskih ploča. Prazno kino s pozornicom koja je bila krcata različitim lampama, stolovima, stolicama i ostalim predmetima odisala je nekim prošlim vremenima. Dok je pozornica bila rezervirana za gramofonske ploče, u hodniku je glazbu puštao DJ. Okupila se tek grupica ljudi, ali je atmosfera bila topla i pozivajuća.
Ni dan koji je uslijedio nije bio nimalo manje dosadan. Nakon finog doručka iz kuhinje majke moje prijateljice, plan je bio da idemo u Vushtrii (srpski: Vučitrn), grad u sjeveroistočnom dijelu Kosova. Pridružila nam se i Tilina sestra Jonila. Plan je bio da do tamo idemo autobusom. Bio je to malo drukčiji autobus, ne ono što bi pomislili kada vam netko kaže autobus. Naime, u blizini autobusnog kolodvora u Prištini nalaze se mini kombiji koji se koriste za međugradski prijevoz. Sve bi to i dalje bilo poprilično normalno da se ne radi o derutnim kombijima koji ne kreću dok se ne napuni dovoljan broj putnika, i da, naravno da je ilegalno.
U Vučitrnu nas je dočekao jedan Desantilin prijatelj, koji tamo živi. Pokazao nam je most koji datira iz 2. stoljeća. Vjetar je neumorno puhao, ali nas to nije spriječilo da se popnemo na most. Posjetili smo i staru tvrđavu gdje mladi iz neprofitnih organizacija održavaju sastanke. Jedan nam je mladić objasnio kako su postojali interesi da se taj prostor privatizira i postane restoran, ali mladi tog grada tome su se usprotivili te sada jedan dio tog prostora jest galerija, dok je drugi dio stakleni ured pristojne veličine. U isto vrijeme u gradu se održavao i festival čaja koji su organizirale lokalne neprofitne udruge. Pošto je ovaj grad poznat po proizvodnji čaja, nekoliko proizvođača se odazvalo akciji te su prolaznici mogli popiti čaj besplatno, a ako su željeli mogli su donirati novac koji se sakupljao za rad lokalnih neprofitnih organizacija.
Pošto smo se nalazili izvan Prištine, u omanjem gradiću, nismo baš imali pretjeranog izbora prijevoza. Tako da smo ubrzo sjedili u ilegalnom taksiju. Ovaj puta vozili smo se u Mitrovicu, grad s velikim umjetnim jezerom.
I dalje je puhao ledeni vjetar koji nas je prisilio da zasjednemo u restoran gdje smo pojeli fine sendviče s tunom i čipsom. Zaklon od hladnoće potražili smo poslije i u kafiću gdje smo, budući da je većina nas studenata, zapodjenuli razgovor o obrazovnim sustavima na Kosovu i u Hrvatskoj. I tu vladaju brojne sličnosti, jedna od jačih je korupcija koja se očito duboko utkala u sve pore balkanskih zemalja.
Pao je mrak i bilo je vrijeme da se vratimo u Prištinu, naravno, ilegalnim kombijem/autobusom. Nakon drndanja i zapinjanja u gužvi napokon smo stigli. Kako je moj boravak na Kosovu bio ograničen samo na tri dan, a sutradan sam trebala ići, zaputile smo se na kolodvor kako bih rezervirala kartu za doma. Taj sutradan je bio 30. prosinac. Na kolodvoru smo dobili informacije kako taj autobus neće voziti zbog blagdana Nove godine. Kako sam ja kupila kartu s izričitim pitanjem o autobusnom redu toga dana, ovu informaciju nisam dočekala s veseljem. Rado bih ja ostala i mjesec dana na Kosovu, ali trenutne životne obaveze mi to ne dopuštaju.
Kada sam se vratila s Desantilom u stan, nakon što sam objasnila sve njenoj majci, ona mi je objeručke pomogla da pronađemo drugo rješenje. Nakon guglanja i nekoliko poziva, našla je rješenje. Ostatak večeri proveli smo družeći se uz film i kokice sa šećerom nakon kojih smo slatko zaspale.
Jutro mog posljednjeg dana boravka započele smo odlaskom na Desantilin fakultet gdje smo trebali gledati film, ali zbog tehničkih poteškoća predavanje se neočekivano pretvorilo u predavanje iz francuskog jezika, kojeg ja nimalo ne razumijem pa sam čitala knjigu. Nakon predavanja popričala sam s njenim profesoricama na hrvatsko-srpskom jeziku, pitale su me odakle sam i gdje smo se Desantila i ja upoznale.
Budući da je Desantila imala još jedno predavanje, a moje nepoznavanje francuskog jezika je golemo, ispratila me je do obližnjeg kafića. Kafić Dit’ e Nat’ popularan je među turistima, kao što sam i spomenula ranije u ovome tekstu, to je zato što se puno ulaže u stvaranje “oku ugodnog” ambijenta.
Kada sam se ponovno našla s Desantilom, uputile smo se u kupnju suvenira. I to ne bilo kakvih, već u suvenirnicu jedne umjetnice koja je sama osmislila ilustracije koje se prenose na razglednice, šalice, platnene torbe, jastučnice, magnete i mnoge druge proizvode. Njene sam suvenire iz Kosova donijela i 2016. godine, a sada jedna od njenih ilustracija krasi i zid moje sobe. Također, na jednom od štandova na trgu kupila sam i orašaste plodove lokalne eko proizvodnje. Za kraj sam poharala i supermarket, gdje sam se oboružala hrpetinom čajeva marke Emona i Salepom – napitkom s okusom cimeta.
Sreća da sam ponijela malo stvari i veliki kofer. Ubrzo sam taj isti kofer ponovno teglila do Autobusnog kolodvora u Prištini. Malo mi je bilo lakše otići ovoga puta jer sam znala da ću se sigurno vratiti. Zbog preinaka mog puta, do svojeg doma sam prevalila popriličan put. Navečer sam krenula za Beograd, u koji sam stigla u zoru. Na beogradskom autobsunom kolodvoru čekala sam dobra 3 sata na minusu do idućeg drndanja autobusom, koji me trebao dovesti do Zagreba. A kad sam napokon došla u Zagreb, mojim putovanjima tu nije bio kraj. Tramvajem do Glavnog, a onda vlakom za Ivanić. Ali ni to nije sve. Automobilom sam se još vozila do kuće.
Kako znam da ne bih mogla zaspati bez da raspakiram kofer, to sam prvo i učinila. Zatim sam isprala sve tragove putovanja sa sebe. Ušuškala sam se u svoj malen krevet i zaspala. Zaspala sam na Staru godinu i probudila se u novoj. Bez slavlja. Bez ikakvih lažnih obećanja samoj sebi, koja neću moći ispuniti.
Do čitanja, ali o nekim drugim temama!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.