Taktovi TBF-a uz otvoren prozor i vjetar u kosi dok se automobilom, s društvom koje sam upoznala na ekspediciji, vraćam u Zagreb. Vjerojatno bolji kraj ovog putovanja ne bih mogla ni zamisliti. Znam da je teški klišej, ali 8 dana je proletjelo toliko brzo da nisam uspjela ni razumjeti što se događa. Ljudi, s kojima sam 5 noći dijelila bivak (improvizirani šator načinjen od cerade) i dvije noći spavaću sobu, raspršili su se natrag u svoje svakodnevice diljem Hrvatske i šire. I ja u svoju.
Kako je sve započelo?
Već neko vrijeme znala sam da ću ovo ljeto otići na jedan od programa organizacije u kojoj trenutno radim, Outward Boundu Croatia. Mjesecima sam sjedila u uredu za svojim radnim stolom obavljajući svoje obveze, među kojima je pregled i sastavljanje evaluacijskih izvješća. Nakon svakog programa sudionici dobivaju obrazac na kojemu dijele svoje dojmove i napredak koji su primijetili u svojem osobnom razvoju.
Neki bi rekli da je to dosadan posao, ali ja obožavam čitati te obrasce. Osobito one koje su ispunili najmlađi jer su izuzetno iskreni i jednostavni u svojim odgovorima. Priznaju svoje strahove, loše strane, mane i vide gdje su napravili ili mogu napraviti promjenu nabolje. Mislim da nama odraslima poprilično nedostaje te dječje jednostavnosti i iskrenosti. Mi često sve zakompliciramo pa se na kraju zapetljamo u svojoj percepciji istine.
Jednom nogom tu, drugom prema izlazu
I ja sam htjela vidjeti na čemu još mogu poraditi. Prije nego što sam se upustila u ovu avanturu, trebala sam napisati što želim postići sudjelovanjem na programu. Prve večeri, dok smo sjedili u krugu oko vatre, zadatak je bio to podijeliti i s ostatkom grupe koja se sastojala od 13 sudionika i 2 instruktorice. Iako studiram odnose s javnošću, užasna sam u javnom govorenju. Tako da sam u sebi prvo proživjela pet paničnih napadaja, potrudila se da se to ne primijeti, a onda tek podijelila svoje ciljeve.
Utipkaj svoj mail i klikni na pretplati se niže ako želiš primiti obavijest svaki puta kada objavim novi blog post, u suprotnom, nastavi čitati dalje. Ako se predomisliš, na dnu te čeka isti ovakav prozorčić.
Glavni motiv mog dolaska bio je da naučim živjeti u trenutku. Uvijek sam jednom nogom u budućnosti i često se uhvatim da se veselim nečemu što će se dogoditi za određen broj mjeseci, dana, sati, a onda čak ni ne uživam u tom trenutku nego već trčim dalje. Zašto je to zapravo loše? Zato jer nisam tu, sada. Propuštam genijalne stvari koje se odvijaju preda mnom u danom trenutku i ne dopuštam si da uživam u njima jer sam stalno negdje drugdje, negdje u budućnosti. Dok puno ljudi zapinje u prošlosti, ja imam upravo suprotan problem, zapinjem u budućnosti.
Pentranje po stijenama i druge zabavne aktivnosti
Trebalo nam je vremena da se upoznamo. Nismo imali tehnologiju pa smo morali raditi ono što se radilo u davnim vremenima prije postojanja interneta – razgovarati. Zbližili smo se i bolje upoznali kroz igre i timski rad. Prva igra koju smo igrali ispitala je naše povjerenje i osjetila. Radili smo u timovima od troje ljudi. Igrač iz svakog tima imao je povez na očima i morao je slušati upute svojih suigrača. U rukama je držao sklopljeni karimat kojim je trebao “potapšati” protivnika. Malo je reći da smo svi mahnito mahali karimatima i izgledali kao hrpa luđaka.
Nakon što smo se pošteno jedni drugima nasmijali uslijedio je prelazak slack linea koji se sastojao od tri dijela. Svaki dio bio je privezan oko stabla. Mi smo trebali proći cijeli poligon bez da itko padne. Ako jedna osoba padne, svi moramo ponovo prijeći poligon. Smišljali smo tehnike, probavali, predlagali, ali bi uvijek iznova padali. Činilo se da naši pokušaji traju cijelu vječnost. Uz malu pomoć instruktorica, svi smo zajedno uspjeli prijeći poligon što nas je još više zbližilo.
Bili smo šarolika skupina, različitih godina i raznolikih interesa. Tako smo nekoliko puta imali priliku dobiti besplatnu poduku certificirane instruktorice joge. Satovi joge podsjetili su me koliko mi zapravo nedostaje. Dok sam još živjela u Ivanić-Gradu, redovito sam pohađala satove joge. Preseljenjem u Zagreb skinula sam to sa svoje liste prioriteta. Drago mi je da sam kroz poduke joge u šumi usred Like dobila podsjetnik da trebam poduzeti nešto po tom pitanju. Početkom kolovoza ponovo sam počela ići na jogu.
Velik broj ljudi boji se visine ili im penjanje po stijeni i spuštanje sa stijene pruža neku vrstu adrenalina. Očito ne pripadam toj kategoriji ljudi. Nisam osjetila nikakvu dozu adrenalina ili pak straha spuštajući se i penjući na stijenu. Meni je bilo napetije prelaziti zip-lineom preko rijeke.
Neću ni pričati koliku dozu straha i adrenalina sam osjećala svaki put kada bi sjedili oko vatre i morali dijeliti dio sebe s ostalima. Taj adrenalin ništa nije moglo nadmašiti, ni stijena, ni zip-line, ni anakonda. Bar sam tako mislila do trenutka kada me nije dočekao jedan malo drukčiji dan na poslu. Kao što se ekipa Outward Bounda trudi pred polaznike svojih programa staviti izazove i potaknuti ih da prebrode svoje strahove, to čine i svojim zaposlenicima. Samo ću reći da radim na svojoj komunikaciji u punom smislu te riječi.
Kako (ne) donositi odluke?
Predzadnjeg dana našeg druženja imali smo prezentaciju Udruge Pozitiva iz Samobora koji su nam željeli približiti poduzetništvo i upoznati nas s mogućnostima koje nam se pružaju. Prvi dio sastojao se od načina na koji bi trebali donositi odluke u životu. Pogotovo one velike.
„Svatko od nas trči svoj maraton.“
Dvije stvari sam zapamtila, vjerojatno jer sam ih željela zapamtiti, a to su da se ne smijemo uspoređivati s drugima ili dati svojim bližnjima da utječu na naše odluke. Jedna rečenica se posebno urezala u moje pamćenje: “Svatko od nas trči svoj maraton.” Svi mi smo sačinjeni od različitih vrijednosti i stavova stoga nam neće ni odgovarati jednake stvari, ali se možemo potruditi pokušati naći ljude koji imaju barem približno slične vrijednosti kao i mi.
Sve u svemu
Jesam li se vratila osnovama? Polako, ali sigurno. Razveselio me burek sa sirom koji sam jučer pojela na pauzi za ručak dok sam sjedila na klupici u hladu. Satovi joge pružaju mi unutarnji mir i daju mi bolji fokus. Sve tri biljke koje uzgajam otkad sam se preselila u Zagreb su još žive. Soba u Ivanić-Gradu mi je postala mali azil. Sve u svemu, ostvarila sam svoj cilj, napravila promjene i saznala koje promjene još moram napraviti.
I za kraj, ako si još prisutan, ostavljam te uz taktove TBF-a i vjetrom tvog ventilatora dok preživljavaš ove zadnje dane ljeta. Do čitanja!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.