Obično nedjeljno jutro, šalica čaja i skripta. Vani je snijeg, a sunce prodire kroz dva velika prozora u mojoj sobi. Trudim se fokusirati, ali mi ne ide. Ispijam šalicu čaja i puštam da mi zagrije grlo. Čujem pucanj, a nedugo zatim i drugi. Zbunjeno gledam kroz prozor sa šalicom čaja da shvatim odakle zvuk pucnja dopire. Nedaleko dvorišta vidim dva lovačka psa kako trgaju bespomoćnu pticu i njihovog vlasnika kako ih promatra u reflektirajućem prsluku s puškom u ruci. Nije baš nedjeljno jutro kakvo sam priželjkivala. Otvaram prozor, još nesigurna u svoju reakciju. U daljini se čuje veselje. Pretpostavljam da se muškarci u reflektirajućim prslucima s puškama u rukama vesele jer su uspjeli u naumu da ubiju još koje nedužno biće. Vjerojatno veće od ptice, jer mrtva ptica ne zaslužuje toliko veselje koliko jedna beživotna srna ili pak jelen.
I ne, nije ono što misliš. Ne mislim ovdje govoriti kako se životinje ne smiju ubijati i jesti, širiti vegetarijansku propagandu. To je tvoj, kao i moj, osoban izbor i ne želim zadirati u njega kao što ni od tebe ne želim da ti zadireš u moj. Stvar je ovdje ipak malo složenije prirode.
Kao što sam i rekla u gornjem paragrafu, ja sam cijelu scenu promatrala iz svoje sobe što bi značilo da se pucanje događalo možda kilometar do dva od moje kuće. Što misliš, koliko bi se ti ugodno osjećao kada bi netko pucao blizu tvoje kuće? Ne znam za tebe, ali ja sam se osjećala poprilično nesigurno, nekako na hrpu muškaraca s puškama blizu svoje kuće ne gledam s oduševljenjem. Dom u kojem živiš trebalo bi biti najsigurnije mjesto na svijetu.
Nadalje, jedan veliki dio svog vremena provodim u šetnji. Nekako me opušta s vremena na vrijeme izolirati se od svijeta i tehnologije te se zaputiti u šetnju. Zaboraviti na sve i povezati se s prirodom. Vjerujem da i ti imaš mjesta na koja voliš otići, koja su ti blizu srca, a možda i blizu doma i bude određene osjećaje u tebi. Upravo takvo jedno mjesto možeš vidjeti na fotografiji iznad. Slučajno je to mjesto na istoj onoj lokaciji na kojoj su lovci nišanili srne i ptice ovog zimskog jutra. Sada ću dvaput razmisliti kada ću ići tamo jer ipak nikada ne znaš kada će se netko iz šikare pojaviti s puškom u ruci i zamijeniti te sa srnom. Slučajno ili namjerno.
“People speak sometimes about the “bestial” cruelty of man, but that is terribly unjust and offensive to beasts, no animal could ever be so cruel as a man, so artfully, so artistically cruel. “
– Fyodor Dostoevsky
Dok ovo pišem pored mene sijedi moja petomjesečna mačka Leda, životinja. Ne bih se sada upuštala u rasprave o tome osjećaju li i razmišljaju li životinje jer stvarno ne znam. Ali znam nešto drugo. Znam da ta ista mačka u meni budi osjećaje sreće ili pak utjehe. Znaš i sam da imaš onih dana kad ti ništa ne ide od ruke, kada ti se izjalove planovi ili kad ti je jednostavno dosta svega. Ima ih. U tim trenucima mi ne trebaju neke velike riječi. Dovoljno je da mi Leda skoči na krilo, da ju pomazim, da zaspi ili da znatiželjno promatra što u tom trenutku radim. Da zna da je sigurna uz mene. Vjerojatno i ono još važnije od toga, da ja znam da joj mogu pružiti tu sigurnost. Jednako je tako i s ljudima, ne želiš se okružiti ljudima uz koje se osjećaš nesigurno niti takve ljude želiš igdje blizu svoga doma.
Više puta tijekom dana zastanem pokraj prozora nego što zastanem pokraj TV ekrana. I da, često je to uz šalicu čaja u ruci. Promatram polje koje se prostire iza mojeg dvorišta. Pogled mi se zaustavi na srnama koje mirno šeću bez da ih itko uznemirava. Srne, koje su izuzetno plahe životinje nekada su samo nekoliko metara udaljene od mog pogleda. Imamo prešutni dogovor, one mene ne uznemiravaju, a ne uznemiravam ni ja njih. Taj nam je dogovor funkcionirao već godinama, ali sada nisam više sigurna koliko je još srna preživjelo i koliko se sigurno osjećaju da se slobodno prošetaju ispred mog prozora.
Godinama možeš stvarati sigurno utočište, raditi kućice za ptice u kojima ćeš zimi ostavljati hranu kako bi one u što većem broju preživjele ili se truditi da ne plašiš srne dok one slobodno hodaju tvojim dvorištem. Ali jednog dana to sigurno utočište više i nije tako sigurno. A zašto? Zato što su muškarci u reflektirajućim prslucima i puškama na leđima odlučili da je danas pravi dan da utaže svoju želju za zabavom na najmorbidniji način – iživljavajući se na nedužnim bićima. I to ne zato da bi se prehranili nego da bi se kasnije mogli hvaliti tko je s veće udaljenosti ubio veću životinju, a koja je u tom trenutku samo željela pobjeći i naći svoje sigurno utočište. Nije ih napala niti pokušala ozlijediti. Samo je željela biti sigurna u svojoj slobodi.
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.