Već sam neko vrijeme s gospođom majkom dogovarala izlet na jedno posebno mjesto. Trebale smo ići na obalu uz rijeku Odru gdje stanovnici obližnjih mjesta vode svoje “blago” na ispašu, a gdje je moja majka sa svojom obitelji odlazila kada je bila djevojčica. Jedan dan mi je samo rekla da je dogovorila sve s ujakom. I tako smo se u jutarnjim satima gospođa majka, sestra, ujna i ja ukrcale na prikolicu traktora koju je vozio ujak. Na prikolicu smo utovarili drvenu klupu staru preko sto godina, suncobran, nešto hrane i piće u svom dobrom starom ružičastom prijenosnom hladnjaku. Sjele smo na klupu. Drndanje cestom, a zatim i dugačkim šumskim putem, moglo je započeti.
S obzirom na to da je buka motora traktora bila poprilično zaglušujuća, većim dijelom vožnje nadvikivale smo se kako bi se sporazumjele. Majka i ujna razmjenjivale su uspomene vezane uz ovo mjesto. Prisjećale su se kako je to prije izgledalo. Upalo mi je u uho kako su znali nositi pivu koju bi hladili u rijeci te bi im gablec bio parizer i kruh. Dane bi provodili plivajući i družeći se. Njima je rijeka Odra u ljetnim mjesecima bila kao odlazak na more.
Nakon jednosatne vožnje, utrnulih stražnjica, stigli smo do mosta koji nas je vodio do prekrasnih konja, krava i pokoje svinje koji su se štitili od sunca ispod sjena krošanja stabala. Naš dolazak poprilično ih je uznemirio pa su se brojne životinje ustale i prošetale oko traktora. Neke su se i okupale u rijeci. Kako je to izgledalo u HD-u možeš pogledati ovdje.
Nismo se predugo zadržavali. Kada smo se nauživali pogleda na ove krasne životinje koje nesmetano trčkaraju svojim komadom zemlje, pustili smo ih da nastave živjeti u svome miru. Drndanje u traktoru se nastavilo, ali ovoga puta trajalo je kraće. Već nakon desetak minuta sišli smo s prikolice. Uzeli smo dobri stari ružičasti hladnjak i protegnuli nožice do dijela obale koji je bio pogodan za kupanje. Sad je samo trebalo ući u rijeku. Srećom, s obližnjeg stabla visio je konopac koji mi je pomogao u tome. Obgrlila sam konopac nogama i svom sam se snagom, poput malog Tarzana, odgurnula i stropoštala u toplu vodu.
Kako bi povratili svu snagu izgubljenu silnim plivanjem, objedovali smo sendviče koje smo ponijeli. Putem nazad uhvatila nas je kiša i grmljavina, a suncobran koji smo ponijeli dobro nam je poslužio. Kiša nas nije spriječila da pristanemo i pogledamo labudove koji su lagano plovili rijekom.
Stali smo i pokraj bunara koji je nekada obližnjim stanovnicima služio kao izvor pitke vode, a sada je bio zapušten i obrastao šipražjem. Pokraj puteljka kojim smo se vozili prema civilizaciji bilo je nekoliko drvenih promatračnica. Svaka je imala neku posebnu draž. Izgledale su kao kućice kakve sam kao djevojčica željela imati u svome dvorištu.
Iako tijekom same vožnje u šumi nismo susreli nikoga, na mjestu gdje smo se kupali bio je sparkiran automobil. Dva starija para vozila su se Odrom kanuima. Osim njih, cijeli ovaj krajolik, koji graniči s Lonjskim poljem, je osamljen. Tu se može naći pokoji drvosječa ili pak stočar. Kako okolna sela, kao što je Ljubljanica iz kojeg potječe moja gospođa majka, izumiru te u njima živi još malen broj starijih stanovnika, mirne oaze poput ove iz moje priče ostaju zaboravljene. Mlađe generacije radije odabiru more i toplice, a kupanje u rijekama poput Odre ne smatra se osobito privlačnim. I sama sam donedavno razmišljala tako.
Ponekad odlazimo stotinama kilometara daleko kako bi pronašli mir, a nismo ni svjesni da se raj na zemlji koji tražimo skriva upravo negdje u našem susjedstvu. Do čitanja!
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se