Polazak
Kada sam se prijavljivala za dvotjedno volontiranje u Vallersund gardu u Norveškoj nisam bila svjesna koliko će mi zapravo trebati vremena i prijevoznih sredstava (i novaca) da dođem do odredišta. Bilo je to prvo putovanje na koje sam išla sama, ali i prvi put da putujem zrakoplovom. Tjednima prije odlaska raspitivala sam se o tome što uopće mogu ponijeti u zrakoplov, kako izgleda check in i pomalo sam strahovala da će mi službenici na provjeri pobacati pola stvari. Sve je prošlo u najboljem redu. Nitko nije dirao dvije Domaćice i Napolitanke koje sam ugurala u svoj već pretrpan kofer. Ukrcala sam se u zrakoplov za Frankfurt, a kada sam tamo stigla trebala sam proći kroz brzu provjeru nakon koje sam letjela za Oslo. Let zrakoplovom za mene je bio kao kada malom djetetu pokloniš najdražu igračku ili slatkiš. Imala sam sreću da sjedim pokraj prozora i cijelo vrijeme promatram krajolike koji oduzimaju dah. Tek tada sam postajala svjesna da sam sama izvan granica Lijepe naše.
Oko podneva sam sletjela u Oslo. Imala sam vremena napretek jer je vlak kojim sam trebala putovati do Trondheima kretao tek sutradan oko 10 sati. Ostavila sam stvari u ormariću na aerodromu i uputila se autobusom prema centru Osla. S obzirom na to da sam prošle godine posjetila Oslo, ovog puta sam samo prošetala gradom. Nakon toga sam se vratila na aerodrom gdje sam planirala prespavati na klupici u vreći za spavanje (uspjela sam prešutjeti taj dio više manje svima osim sestri koja je imala moj pravi plan putovanja). Tada sam shvatila da sunce u Norveškoj zalazi tek nakon 23 sata, a noći su toliko svijetle da sam cijelo vrijeme imala osjećaj da je kasno poslijepodne. Tako da i nisam pretjerano spavala. Ujutro sam sjela na vlak u kojem sam provela 9 sati jer mi nije bilo dovoljno vožnje hrvatskim vlakovima.
Kad smo već kod vlakova i stvari koje sam prešutjela, hajmo reći da sam izašla na krivoj stanici. Gospođa koja je sjedila pokraj mene nije imala pojma gdje je Trondheim pa sam priupitala jednog starijeg muškarca koji mi je rekao da trebam izaći na slijedećoj stanici i koji me lijepo gledao kako izlazim sa svojim velikim koferom negdje Bogu iza nogu. Čim sam izašla shvatila sam da to ne može biti stanica četvrtog po veličini grada u Norveškoj. Nisam si dopustila da paničarim. Skoncentrirala sam se i razmislila. Mobitel mi je bio beskoristan jer se nisam mogla povezati na internet, nisam mogla nikoga nazvati jer bi stvorila apsolutno nepotrebnu paniku i pokazala da nisam sposobna sama se nositi sa situacijom u kojoj sam se našla. Nitko me u tome trenutku ionako ne bi mogao dovesti do odredišta. Sljedeći vlak je bio prekasno, nisam ni imala kartu za taj vlak, a vjerojatno su sva mjesta bila rezervirana kao i ona u vlaku kojim sam ja putovala. U međuvremenu je počela kiša. Vrijeme je opasno curilo, imala sam brod u 20:30 sati istog dana. Jedino što mi je preostalo je da krenem hodati do naselja gdje su kuće i da priupitam nekoga kako da dođem do luke na brod. Vukla sam svoj crveni kofer, gledala prema dvorištima s nadom da je netko od stanovnika vani. Vidjela sam jednu bakicu kako sjedi na terasi. Trebalo joj je dosta vremena da ode po svoj slušni aparat da bi mi rekla kako ne govori engleski. Krenula sam kucati i zvoniti od kuće do kuće, nisam imala baš nekog drugog izbora. Nitko nije otvarao (realno, ne bih ni ja). Postajala sam sve frustriranija, ali nisam odustajala. Napokon mi je otvorila jedna simpatična žena koja je znala engleski. Objasnila sam joj što se dogodilo i pokazala joj kartu za vlak. Stavila je moje stvari u svoj automobil i vozili smo se dobrih pola sata do luke gdje sam došla desetak minuta prije polaska broda. Nikada nisam imala više vjere u ljudsku vrstu. Sada sam još samo trebala izdržati sat vremena na brodu i pola sata u automobilu. Samo to.
Odlazak
Putovanje prema Hrvatskoj trajalo je još i duže, jedino je vožnja vlakom bila dva sata kraća. U petak poslijepodne oprostila sam se sa svima. Pri samoj pomisli da ću morati jahati tri dana do Hrvatske bilo mi je teže nego zbog činjenice što odlazim. Vlak je išao u subotu ujutro, ali sam morala ići u petak jer prvi brod u subotu ujutro kreće prekasno i ne bih stigla na vlak za koji sam imala kartu. Kao i obično odlučila sam improvizirati. Prtljagu sam ostavila u ormariću na kolodvoru i odlučila se prošetati Trondheimom.
Nekoliko dana prije odlaska iz Vallersunda napravila sam Couchsurfing profil i odlučila sam pronaći smještaj u Trondheimu. Dobila sam nekoliko odbijenica jer sam tek napravila profil i nisam imala preporuke. Jedna mi se djevojka javila, ali nisam polagala previše nade. Rekla je da inače završava u ponoć s poslom jer je chef u nekom restoranu. Nije mi odgovarala danima pa sam pretpostavila da je ta mogućnost otpisana. U trenutku kada je već gotovo bila ponoć i kada sam se pomirila s činjenicom da ću spavati na stanici za brodove dobila sam poruku od te iste djevojke. Rekla je da nije sigurno da spavam na stanici i došla je po mene pa smo zajedno otišle do njenog stana gdje sam zaspala kao beba. Ujutro me čekala još jedna vožnja vlakom, ovog puta u trajanju od samo sedam sati. Poslušala sam sve pjesme na playlisti tri puta. Najela sam se. Pisala sam. Blejala kroz prozor. Čitala. Razmišljala o životu i smrti. Stekla sam i novu prijateljicu s kojom sam cijelim putem igrala skrivača.
U subotu navečer bila sam ponovno na aerodromu u Oslu. Moj avion je polijetao u nedjelju ujutro tako da me čekala još jedna večer spavanja na klupici. Ušuškala sam se u svoju vreću za spavanje i sretno dočekala jutro. Sjela sam u avion za Beč gdje sam 4 sata provela bauljajući po bečkom aerodromu dok napokon nisam dočekala let za Zagreb. Nisam dobila doček na aerodromu kakav su imali Vatreni, ali mislim da je moj bio i bolji; svi koji su mi omogućili ovo putovanje bili su tamo. Još me samo čekala vožnja automobilom do najdražeg Ivanića. Samo to.
Primi obavijest u svoj sandučić svaki puta kada objavim novi blog upisom svoje email adrese niže i klikom na pretplati se.